Kako da pripremite dijete za razgovor o tome šta je invaliditet
Jedan od načina je da pokažete djetetu knjige ili igrane i crtane filmove u kojima postoji lik koji je po nečemu različit.
Irina Pudovinikova (Ирина Пудовинникова), koordinatorka programa „Inkluzivna kapsula” u udruženju „Ždral“ (АНО Журавлик) predlaže da dijete pripremite za razgovor na temu invaliditeta pomoću crtanih filmova i knjiga u kojima postoji lik koji se razlikuje od ostalih. To pomaže da se do suštine dođe pomoću primjera. Na primjer, u ruskim crtaćima o Miri i Goši (Про Миру и Гошу) ima epizoda o Dimi, dječaku s invaliditetom. Takođe predlaže i kratkometražni crtani film Anatolova šerpica (Anatole's little saucepan) reditelja Erika Mošoda, film Animirani život (Life, animated) Rodžera Ros Vilijamsa ili film Stivena Čboskog Čudo (Wonder).
Jelena Blohina (Eлена Блохина), psihološkinja centra „Pomažući drugima – pomažeš sebi“ kaže da od razgovora o invaliditetu ne treba praviti „nešto posebno“. Djeca ne treba da steknu utisak da su osobe s invaliditetom neki posebni ljudi: „mi“ i „oni“.
„U djetinjstvu usvajamo obrasce ponašanja. Kad razgovaraju o temi ophođenja prema ljudima koji imaju invaliditet roditelji mogu, kao i u svakom drugom slučaju, da kažu kako se najbolje ponašati, šta može, a šta ne“, objašnjava Anastasija Milčakova (Анастасия Мильчакова), klinička psihološkinja, kolumnistkinja audio časopisa „Ljudi. Događaji. Stvaralaštvo
Zašto ne treba govoriti da su osobe s invaliditetom za žaljenje
Važno je da dijete razumije da invalidnost ne karakteriše osobu. Osobe s invaliditetom su prvenstveno ličnosti i njihova invalidnost ih ne određuje. One imaju različita interesovanja koja nekad mogu biti slična interesovanjima djeteta, a nekad ne i to je sasvim normalno.
Ne treba učiti djecu sa su osobe s invaliditetom nesrećne, slabe i za žaljenje, ističe Galina Safiulina (Галина Сафиуллина), pedagoškinja centra „Perspektive“. Kao prvo, to nije istina: neko, istina, može biti nesrećan, a neko jako srećan. Kao drugo: sažaljenje može da izazove određena situacija, a ne sama osoba.
Naprimjer, ako je djetetu žao što drug ne može da trči s njim, razmotrite tu situaciju tako da ne razvijate osjećaj sažaljenja, već pomozite djetetu da smisli drugi način za zajedničku igru koji je pristupačan i zabavan za oboje.
Šta kad dijete pita zašto neko koristi kolica? Da li je to strašno nevaspitano?
To se može saznati od same osobe, ali tek nakon upoznavanja.
Malu djecu privlači sve što im je novo. Osoba koja koristi kolica može privući njihovu pažnju kao i sve drugo što im je nepoznato i nejasno, pojašnjava Blohina. Djeca mogu da pitaju šta se desilo čiki ili teti i u tim pitanjima nema ničega strašnog. Treba objasniti djetetu da ako ga zanima zbog čega neko ima invaliditet, to je najbolje pitati tu osobu, ali ljubazno i nakon upoznavanja.
Već s tri-četiri godine, djeci se mogu objasniti situacije po analogiji s tim kako ono voli da se prema njemu ophode, pojašnjava Galina Safiulina. Naprimjer, kad se dijete rasplakalo ili polomilo nešto u prodavnici. Ono se osjećalo neprijatno i neugodno jer su ga ljudi gledali. Isto tako osobama s invaliditetom može da smeta konstantna pažnja.
Osobu s invaliditetom treba pitati za dozvolu i kad hoćete da joj pomognete. Važno je napomenuti djetetu da osoba može i da odbije upoznavanje ili ponuđenu pomoć. Kad pružamo pomoć bez saglasnosti osobe, narušavamo njene lične granice.
Kako onda naučiti dijete da komunicira?
Osnovna stvar je naučiti dijete da poštuje pravila lijepog ponašanja kao i u odnosu sa svim drugim ljudima. „Ponašaj se prema ljudima onako kako bi volio da se ponašaju prema tebi“.
Osobe s invaliditetom će, kao i sve druge, uvrijediti neljubazno ponašanje. Anastasija Milčakova ističe kako je neugodno osobama s invaliditetom kad im nude milostinju ili se krste kad prolaze pored njih. Takođe, uvredljivi su i glasni usklici o tom kako nijesu imali sreće u životu, ili pokušaji da ih fotografišu na ulici. Treba skrenuti pažnju djeteta na to da se prilikom susreta s osobom s invaliditetom obraća njoj, a ne osobama koje su u pratnji.
Treba znati kako se ponašati s osobama s invaliditetom, ali je nedopustivo družiti se s nekim iz sažaljenja. Sve treba da se dešava na osnovu međusobnog interesovanja i želja. Ovdje funkcioniše pravilo „ponašaj se prema ljudima onako kako bi volio da se ponašaju prema tebi“, objašnjava Anastasija Milčakova.
„Ako hoćeš da se osmijehneš – osmijehni se. Ako hoćeš da se upoznaš – priđi i pitaj možeš li. Ako nećeš – onda slobodno prođi pored. Najvažnije je da se poštuju pravila lijepog ponašanja“, naglašava ona.
Šta da radim ako se ja osjećam neprijatno?
Možete razgovarati o neugodnosti s partnerom ili psihologom. Važno je da ne usmjeravate dijete na slična osjećanja.
Lični primjeri odraslih utiču na ponašanje djece. Ako roditelji normalno komuniciraju s osobama s invaliditetom, i djeca će se tako ponašati. Ali ako pri susretu s osobom s invaliditetom roditelji ubrzaju korak i poviju se, djeca će to sigurno primijetiti. Galina Safiulina govori da se zabrinutost roditelja može objasniti prirodnim strahom za sebe i svoje bližnje. Ali, ne treba usmjeravati dijete da ima slična osjećanja.
Šta ako u odjeljenju ima djece s invaliditetom?
Treba objasniti djetetu kako se najbolje družiti i igrati s novim školskim drugom ili drugaricom.
Galina Safiulina predlaže da se dijete pripremi na to kako će dolazak djeteta s invaliditetom uticati na odjeljenje. Na primjer, možete objasniti da će dječaku ili djevojčici koji koriste kolica trebati više vremena da uđu u učionicu, ili zašto s nekom djecom na časove idu asistenti u nastavi. Zamolite roditelje djeteta s invaliditetom za pomoć tako što će ispričati djeci o novom učeniku ili učenici: šta voli, koje igre voli da igra, kako se treba ponašati prema njemu/njoj, za šta se može ponuditi pomoć.
Irina Pudovinikova priča da su u programu imali primjere kad su djece sama prilazila i pitala dijete s invaliditetom zbog čega se razlikuje, i ono je pričalo. To je za njega važna stvar, a korektna pitanja nijesu nimalo strašna-
Važno je i kako se odrasli odnose prema djetetu s invaliditetom. Često se roditelji brinu da će djeca vidjeti agresiju ili početi lošije da uče. Uspjeh u učenju ne zavisi od sastava odjeljenja, već od atmosfere: ako se dijete osjeća prijatno i bezbjedno, dolazak nove osobe u odjeljenje neće uticati na učenje, kaže Irina Pudovinikova.
Prevela s ruskog: Anđela Radovanović
Izvor: TakieDela
