Fransis Rajan (Frances Ryan) je oduvijek znala da život može biti pristupačniji. Ali, nakon što su svi ostali zatvoreni u kućama, bilo je prava radost vidjeti to.
Kada je zatvaranje počelo, moje hronično oboljenje je značilo da sam već bila zaključana u kući proteklih nekoliko godina.
Bila je to moja sopstvena samoizolacija prije nego što je samoizolacija postojala u rječniku, samo s manje peciva. Neću reći da sam navikla da mi nedostaje svijet izvan moje sobe, jer je to stvar na koju se nikad istinski ne naviknete. Kućne biljke nijesu bas najbolji sagovornici. Čaša vina u restoranu je užitak za kojim treba čeznuti. Ali se čovjek prilagodi jer tako okolnosti zahtijevaju.
Ako je pandemija stvorila jedno zajedničko iskustvo, onda je to osjećaj propuštanja. Strah od propuštanja je postao globalan i svijet je postao kreativan da bi se s tim izborio. Pozorišta su prešla na onlajn režim. Muzeji su organizovali virtuelne ture. Poslovni sastanci su se održavali putem Zoom-a. Muzičari su uživo prenosili svirke za svoje obožavaoce. Kao osobi s invaliditetom, nedjelje koje su slijedile nakon zatvaranja bile su poput prolaska kroz Alisino izokrenuto ogledalo.
Preko noći, djelovi svakodnevnog života – posao, umjetnost, obrazovanje, druženje – koji su nestali iz života osoba s invaliditetom usljed kombinacije lošeg pristupa i zdravstvenih uslova – bili su ponovo dostupni. U vremenu kada opšta populacija – uključujući i osobe s invaliditetom – nikada nije bila ograničenija, zapravo, postoji paradoksalan osjećaj slobode. Odjednom, svi su bili malo više vezani za kuću, zbog čega je došlo do širenja životnih mogućnosti.
Ležeći u krevetu, dok Jutjub svijetli na ekranu, gledala sam prvu predstavu nakon dugo godina, u trenu se izmjestivši u Nju Orleans i na dvor kralja Džordža. Prijatelji i porodica pokrenuli su večernje kvizove; ako ja nijesam izlazila petkom uveče onda nijesu ni drugi. Umjetničke galerije s mnogo stepenica – i bez rampi – otvorile su svoja vrata putem laptopa. Svako ko je ikada bio lišen normalnog života zna da je njegov povraćaj više od same mogućnosti gledanja predstave ili svirke. Srodno je pronalaženju nečega što ste izgubili, kao da se dio vas s time vraća.
Počela sam razgovarati s drugim osobama s invaliditetom koje su imale slična iskustva: šefovi koji ranije nijesu ni htjeli da čuju za bolovanje i rad od kuće – sada puštaju svoje radnike da rade od kuće, univerziteti koji su zabranjivali virtuelno učenje sada dodjeljuju svoje diplome putem interneta. Bilo je frustrirajuće i radosno, očigledno i prosvjetljujuće. Tajna je otkrivena: svijet bi mogao biti pristupačan. Nejednakost je zapravo bila izbor.
Nijesam sigurna da li je ovo otkriće bilo moje lično prosvjetljenje – možda bi bilo tačnije reći da je svjetsko. Osobe s invaliditetom su, na kraju krajeva, oduvijek znale da život može postati pristupačan sa samo nekoliko promjena. Sve što je bilo potrebno je jedna globalna pandemija kako bi svi to primijetili.
Kako se kafići, kancelarije i muzeji širom svijeta polako ponovo otvaraju, bilo bi lako vratiti se na staro – zaboraviti šta je društvo naučilo, zanemariti manjinu sada kada je većina opskrbljena. Velika pozorišta su već obustavila svoja onlajn prikazivanja. Zaposleni koji rade od kuće počinju da se pribojavaju gubitka svojih radnih mjesta. Ali ako svi moramo proći kroz ovu krizu, društvo bi takođe usput moglo postići neke napretke. Nova normalnost mogla bi biti pristupačnija od stare.
Prevod s engleskog: Ognjen Tasić
Izvor: The Guardian
