Ovog vikenda „zaštita“ će se zvanično obustaviti. „Stariji i ranjivi“ koji su slijedili stroga pravila ponovo će se pridružiti društvu i slijediti iste mjere predostrožnosti u vezi sa socijalnim distanciranjem kao i svi ostali.
Neki su, međutim, zabrinuti da neće uspjeti da se otarase etikete „ranjivih“, i da će svijet koji su ostavili prije četiri mjeseca biti manje pristupačan nego prije – istražuje Oktavija Vudvard (Ovtavia Woodward), BBC.
Kao neko sa spinalnom mišićnom atrofijom (SMA) – oštećenjem koje slabi sve mišiće i utiče na moja pluća – nijesam bila oduševljena kada se potencijalno fatalni respiratorni virus počeo širiti svijetom.
Još sam manje bila oduševljena kada se činilo da pandemija koronavirusa dijeli ljude na dvije grupe: opštu populaciju i na starije i „ranjive“.
Riječ na R je trebala da donese zaštitu, ali umjesto toga, za neke od 2,2 miliona ljudi od kojih je zatraženo da se štite, učinila je da se osjećamo dehumanizovano i izmijenila našu realnost 21. vijeka.
Pogoršanje prava osoba s invaliditetom počelo je u samom startu, u martu. Novinski članci razmatrali su kako bi nekim osobama s invaliditetom moglo biti uskraćeno liječenje u slučaju da dobiju COVID-19, a bilo je i izvještaja da ima onih koji su pod pritiskom da potpišu obrasce za neoživljavanje.
Onda, kad je počelo ublažavanje mjera zaštite, pojavila su se dodatna pitanja.
Da li će jednosmjerni sistemi u prodavnicama koristiti rutu liftom ili stepenicama? Kako će oni s oštećenjem sluha čitati sa usana kad svi nose maske?
Većina nas na vladinoj listi „izuzetno ranjivih“ nije provela čitav svoj život osjećajući se ranjivo, već smo gurali kroz život, svi različitih identiteta, strasti i stilova života.
Dakle, kako se „normalan“ život približava, pomislila sam da bi „ranjivi“ mogli imati koristi od PR-a i obratiti se baronici Džejn Kampbel (Jane Campbell) i Džejmiju Hejlu (Jamie Hale) koji okreću samu ideju o ranjivosti naglavačke.
I dok na prvi pogled niko od nas ne liči na ljude koji bi mogli da se izbore s koronavirusom, s druge strane – mi imamo svoje lične respiratore, što je dobar početak...
Za baronicu Kampbel, COVID-19 nije prvi put da se zalaže za prava osoba s invaliditetom. Ona, kao i ja, ima SMA, i ona je pomogla da se obezbijede mnoga prava koja su mi olakšala život – poput dozvole da izaberem redovno obrazovanje.
Kao članica Doma lordova, ona sjedi u srcu vlade, ali kada sam je pitala šta misli o riječi na R, nije se suzdržavala.
„Apsolutno mrzim izraz 'ranjiv'. Jer sam sve samo ne to. Mi nijesmo ranjivi ljudi. U ranjivim smo situacijama“, navela je ona.
Ovakav prkosni stav možda nije ono što očekujete od baronice, ali njena buntovna priroda definisala je njenu karijeru.
Ona je 1995. bila jedna od tridesetak aktivista s invaliditetom koji su blokirali Vestminsterski most u borbi za Zakon o diskriminaciji osoba s invaliditetom (Disability Discrimination Act – DDA), koji će učiniti diskriminaciju osoba po osnovu njihovog invaliditeta nezakonitom.
„Bilo je puno uzbuđenja, puno nervoze. Niko od nas nikad u životu nije pravio neku akciju“, prisjeća se ona. „Neki ljudi su jedva izašli sa svojih ulaznih vrata.“
Ali čak i dok su izazivali nerede, ljudi nijesu znali kako da reaguju.
„Policija, iskreno, nije znala da li da nas potapše po glavi i da nam sladoled ili da pokuša da nas uhapsi."
Na kraju je protest pomogao da se DDA usvoji u novembru 1995, i da 2010. postane dio Zakona o ravnopravnosti (Equality Act).
Džejnina neprestana energija za borbu je nešto što ona sa zahvalnošću pripisuje svom vaspitanju.
„Imala sam roditelje koji nijesu prihvatali da sjedim kod kuće i budem osoba s invaliditetom koju drugi paze. Uvijek su me ohrabrivali da izađem i vodim svoj život.“
Pomalo je ironično da je 2020. godine sjedjenje kod kuće upravo ono što je osobama s invaliditetom rečeno da rade kako bi se zaštitile. Ali izlazak je osjećaj s kojim sam upoznata i koji mi je vjerovatno bio lakši zahvaljujući Džejn.
Kada sam otišla od kuće na univerzitet, ona se već borila za zakonodavstvo koje bi mi omogućilo da zaposlim svoje personalne asistente putem Direktnog plaćanja (Direct Payments), umjesto da mi život diktiraju agencijske rotacije.
Ovo nije bilo dostupno kada je Džejn krenula na univerzitet u Saseksu. Na moje pitanje kako se snašla, odgovorila je: „Našla sam momka. Tako sam se snašla“.
Finansiranje koje mi omogućava da biram momke bez razmatranja njihovih kapaciteta da mi budu asistenti je skupo. Tokom 2018/2019, vijeća su potrošila 22.2 milijarde funti na socijalnu zaštitu. Ali, to je manje od nivoa prije 2008, prije nego što je došlo do finansijske krize i uvođenja mjera štednje. Pa ipak, broj osoba kojima je potrebno finansiranje raste.
To je nešto čega je Džejn izuzetno svjesna s obzirom na ekonomsku nesigurnost uzrokovanu koronavirusom.
„Krećemo u veliki ekonomski pad, a to nije dobra vijest po nas. Dakle, moramo biti spremni. Moramo biti spremni da kažemo „želimo komad ove pogače“. Da mi nijesmo Potrošni. Mi smo ljudska bića“.
Troškovi osoba s invaliditetom nisu promakli ni pažnji trans dramskog pisca s invaliditetom Džejmija Hejla (Jamie Hale).
Džejmijeva ranjivost je vjerovatno jednaka Džejninoj i mojoj, u ovom slučaju, međutim, treba uračunati i samostalnu predstavu u Barbikanu, kao i uskoro dostupnu Netflix seriju – dostignuća na kojima bi mnogi zavidjeli.
Međutim, nije bilo lako.
„Nikad neću moći da budem ravnopravan s kreativcima koji nemaju potrebu za pristupačnošću. Uvijek će biti komplikovano i potencijalno skupo kako bi me ugostili “, kaže Džejmi.
Do sad se Džejmi uspješno snalazi u industriji, ali se trenutno suočava s poteškoćama zbog zaustavljenog snimanja i praznih pozorišta, što industriji može otežati spremnost za inkluziju.
U cilju da se izdvoji od drugih umjetnika, Džejmi se fokusira na svoju posebnost – invaliditet, ali to takođe dolazi sa strahom da će biti izolovan i kao posljedicu toga Džejmi odbija da javno definiše svoj invaliditet, jer „Ja sam mnogo više od toga.“
Kao način da prkosi ovom etiketiranju, Džejmi je iskoristio tranziciju „kako bi preuzeo kontrolu nad oblikom svog tijela“.
Počeo je da koristi testosteronsku terapiju prije devet godina i imao je dvostruku mastektomiju, ali ne može dalje bezbjedno nastaviti s tranzicijom zbog svog oštećenja.
„Od tada sam uradio nekoliko tetovaža i mnogo pirsinga, što je prilično sličan osjećaj želji da preuzmem vlasništvo nad svojim tijelom i kožom.“
To pravo na vlasništvo nad našim životima može postati nestabilno kad se šalju različiti signali, poput oznake „ranjiv“ i pritiska da potpišemo obrasce za neoživljavanje.
Iako se preokretanje fraze nekima činilo beznačajnim, mnogi su to osjetili kao lični napad.
Zbog toga se riječ na R treba imati u vidu, posebno kad treba da prigrlimo ovo novo društvo.
Mi nijesmo samo osobe s invaliditetom ili ranjivi, mi smo kreatori politika, novinari, preduzetnici i sve drugo što se može zamisliti. U vrijeme korone, dok traju mjere zaštite i nakon toga, treba nas tako i tretirati.
Prevod s engleskog: Ognjen Tasić
Izvor: BBC
