Naučna istraživanja pokazuju da je sposobnost prepoznavanja tuđih emocija jedan od ključnih faktora za uspjeh u životu. Vrhunski stručnjaci savjetuju vas na koji način da podstaknete emocionalnu inteligenciju svog mališana.
Iako je emocionalna inteligencija (EQ) odavno poznat (i priznat) naučni termin, tek je istoimeni bestseler američkog psihologa Danijela Golemana upoznao širu javnost sa činjenicom da visok IQ (kvocint koji pokazuje stepen “obične” inteligencije) nije glavni preduslov za napredak i sreću, kako u karijeri tako u partnerskim i socijalnim odnosima. Nepobitno je utvrđeno da je EQ, odnosno empatija, što se definiše kao sposobnost prepoznavanja emocija drugih ljudi, te reagovanje i ponašanje u skladu sa njima – ključni faktor za uspješan život. Uprkos tome što je emocionalna inteligencija najvećim dijelom urođena, dobra vijest je to da postoje vrlo jednostavne metode kojima se ona može razviti i unaprijediti čak i u odrasloj dobi, mada je, naravno, najbolje da se taj proces započne u najranijem uzrastu.
Od roditelja mnogo zavisi
“To je onaj duboki, iskreni osjećaj, prefinjena emocija koja nam omogućava da razumijemo tuđa osjećanja i da na njih odgovorimo na pravi način. Jednostavnije rečeno, empatija je sposobnost da sami sebe postavimo u nečiju situaciju, da primijetimo emocije drugih i da nas to dotiče. Ovo je ključna komponenta nečeg što se zove prosocijalno ponašanje, čiji je rezultat formiranje uzajamno korisnih veza, kao i visoka svijest o drugima a ne samo o sebi. Empatična djeca imaju bolju šansu da kasnije razviju dobre partnerske odnose, da napreduju u karijeri i da ostvare iskrena, duboka prijateljstva”, objašnjava poznata engleska psihološkinja dr Kara Bleki i ističe da proces prepoznavanja emocija započinje od rođenja, a od roditelja umnogome zavisi koliki će stepen empatije dostići njihov mališan čak i ako mu to nije urođena osobina.
Novorođenče
Empatija počinje da se razvija čim se dijete rodi jer je saosjećanje u osnovi ljudske prirode i zato tako često vidimo kako beba plače kada čuje da to čine bebe u okruženju.
Zahvaljujući povjerenju i povezanosti koji nastaju ukoliko roditelji dosledno, brzo i sa ljubavlju odgovaraju na potrebe djeteta, empatija se produbljuje i beba će se u svom malom svijetu osjećati prihvaćeno i shvaćeno. Morate znati da od toga kako ćete tretirati njene emocije, prije svega negativne kao što su neraspoloženje, strah ili nervoza, zavisi kako će usvajati “lekcije iz empatije”.
Od 8-12 meseci:
U ovom uzrastu beba počinje da razlikuje emocije, recimo, shvata da je bijes sasvim drugačiji osjećaj od radosti. Mališani u ovom periodu takođe razumiju da su posebne osobe, nezavisne od svojih roditelja, što je ključna prekretnica u interpretiranju tuđih emocija.
Od 12-18 meseci:
Oko prvog rođendana, možda ćete primjetiti da beba, prije nego što nešto uradi, prvo pogleda u vas tražeći odobrenje. To je takozvano socijalno referenciranje, kada djeca od mame i tate traže da im potvrde da li je nešto sigurno ili nije. Istovremeno mališan saznaje da izraz vašeg lica prikazuje različite emocije. Sa godinu i po dana vaša beba će shvatati da ostali ljudi imaju drugačija osjećanja od njenih, što je, zapravo osnova buduće empatije.
Dvije godine
Studije pokazuju da oko druge godine starosti djeca počinju da pokazuju istinsku empatiju, razumijući kako se drugi osjećaju čak i kada ne gaje slične emocije. Primjetićete da vaše dijete pokušava da tješi svoje drugove (ili čak vas, ako vidi da ste nerasploženi) tako da ih tapše po ramenu ili grli. U ovom uzrastu od velike pomoći mogu da budu i kućni ljubimci zahvaljujući kojima djeca osjećaju veću empatiju. Mališane interesuje kako se osjećaju njihovi mali životinjski prijatelji, a učeći da prepoznaju osjećaje drugih, kao odrasle osobe znaće aktivno da se angažuju u porodici i društvu.
Kako da se postavite?
Ponašanje roditelja za dijete predstavlja model, što se odnosi i na empatiju i brižnost. Postoji mnogo načina kojima možete usmjeriti dijete da razvije saosjećajnost. Evo nekoliko preporuka dr Kare Bleki:
Čak i prije nego sto počne da govori, možete svoje dijete učiti empatiji tako što ćete imitirati izraze njegovog lica. Osjećaće se shvaćeno ako napravite tužno lice kada se povrijedi, ili podignete obrve i nasmešite se kad je srećno. Ne zaboravite da promijenite ton, jer će i to prenijeti vašu empatiju. Na primjer, nježno mu recite: “Da li te plaši onaj pas? Dobar je, ali previše glasno laje pa izgleda strašno. Držaću te dok ne prođe”
Nemojte dozvoliti da se vase dijete osjeća loše zbog svojih emocija. Čak i naoko bezazlena konstatacija: “Nemoj biti glup, to je samo pas!” govori vašem mališanu da njegove emocije nisu prihvatljive.
Dajte imena emocijama. Opisujte svoja i tuđa osjećanja. “Tvoj drugar je tužan jer si mu uzeo autić. Molim te, vrati mu igračku, a ti možeš da se igraš drugim automobilčićem”.
Imenovanje emocije pomaže vašem djetetu da shvati koliko je širok spektar osjećanja i kako se ona nazivaju.
Suočite ponekad svog mališana s teškim emocijama: kada je tužan, bijesan ili razočaran, naravno da želite da ga zaštitite od bola i patnje. Međutim, morate imati na umu da su ova osjećanja dio života s kojim će dijete kad-tad morati da se susretne. Štaviše, to nekada treba i naglasiti: “Mnogo si bijesan jer sam ti isključila televizor. Razumijem, voliš da gledaš crtaće i u redu je biti ljut. Kada više ne budeš bijesan, možeš da mi pomogneš da napravim sendviče ili da se igraš u kuhinji dok sjeckam salamu.” Ovakav pristup podstaknuće dijete da saosjeća sa drugima kada su neraspoloženi.
Pokazujte empatiju: budite dobar uzor jer je to najbolji način učenja empatije. Kada vaše dijete vidi kako reagujete na emocije koje ispoljava on ili neko drugi, naučiće šta je prava empatija.
Dok se igrate ili čitate, razgovarajte sa djetetom o tome kako se osjećaju likovi iz bajki, ili se igrajte pozorišta – glumite različite emocije i reakcije na njih.
Izvor: www.mamaibeba.com
