Djeca su rođeni umjetnici. Dramatični su i njihove emocije često izgledaju neracionalno i nespojivo sa datom situacijom. Doživljavaju svijet na svoj način i u skladu s tim i reaguju i pokazuju osjećanja.
To ne znači da imaju pravo da pokazuju nepoštovanje ili da se ponašaju ružno prema onima koji ih okružuju.
Djeca su dio društva i da bi se u njemu osjećala dobro, moraju biti naučena da slijede neka osnovna pravila, kako ne bi povrijedili osjećaje, emocije i fizički integritet drugih. Društveno-odgovorno ponašanje odgajaju roditelji od kuće u ranom djetinjstvu. Istovremeno, djeca treba da budu svjesna da imaju pravo da izraze svoja osjećanja, da pokažu kada su ljuta, tužna, uplašena, uzbuđena. Svaki osjećaj treba da bude iskusan i svjestan.
Potpuno je pogrešno težiti da dijete ne bude pod uticajem negativnih emocija. Ako dijete misli da ne bi trebalo da bude tužno ili ljuto, učiniće sve što je u njegovoj moći da izbjegne ove osjećaje, ali to mu neće pomoći da se osjeća bolje.
Iz istih razloga, djeci od koje se traži da ne izražavaju svoje emocije, posebno ako su negativne, koja se zbog ljutnje ili glasne tuge šalju u svoju sobu, kasnije će odbiti da govore o sebi i svojim osjećajima.
Svrha nije da se izmjene ili uguše emocije djece, već da se isprave ponašanja koja su te emocije izazvale.
To gušenje emocija se obično postiže sledećim izjavama roditelja:
- Ne drami.
- Nije valjda da sad dižeš toliku buku zbog gluposti?
- Kad prestaneš da plačeš, onda ću ti dati.
- Prestani da se ponašaš kao beba.
- Kako možeš da se plašiš toga?
- Kako razlikovati emociju od ponašanja?
Prije svega, moramo naučiti da razlikujemo šta dijete radi od onoga kako se osjeća.
Na primjer: Ljutnja je emocija, udaranje je ponašanje.
Nemoguće je ubijediti dijete da ne bi trebalo da osjeća, ali dobro je pokazati mu kako da se nosi sa neprijatnim osjećajima.
Često mnogi misle da je odgajanje mentalno snažnog i stabilnog djeteta posljedica odgajanja njega ili nje kao samoživog. Ovo je velika zabluda. U praksi, mentalno stabilna djeca su ona djeca koja prepoznaju različite emocije i sposobna su da biraju zdrave načine da se nose sa svojim osjećanjima bez ugrožavanja drugih.
Djeca su mnogo otpornija od odraslih, lako se mogu izboriti sa negativnim osjećajima, neprijatnim osjećajima i anksioznošću.
Kada su djeca sigurna, mogu se suočiti sa svojim strahovima bez oklijevanja i potražiće načine kako ih prevazići bez ustručavanja. Međutim, ako pustimo dijete da misli da je anksioznost sama po sebi loša, onda će on/ona vjerovatno nastaviti da radi stvari koje će ga samo još više uznemiriti.
Djeca moraju biti svjesna da su negativne emocije dio života, a osnovna lekcija koju treba naučiti je da ponekad morate djelovati upravo suprotno od onoga što osjećate.
Na primjer: Odrasli se ponekad osjećaju tužno, ali još uvek idu na posao.
Djeca moraju da shvate da su svi ponekad prisiljeni da nešto učine ili ne, a često ovaj izbor nema nikakve veze sa emocijama i osjećanjima.
Izvor: www.mojpedijatar.co.rs
