Priča o petoro adolescenata koji nalaze smisao u pomaganju drugima. Mnogi ljudi u medijima i u vlastima su prikazivali neinspirativne portrete adolescenata u suočavanju s pandemijom.
Mladi, kažu oni, ili šire virus tako što ne poštuju mjere za zaštitu javnog zdravlja, ili su u riziku od ograničenog socijalnog i emocionalnog razvoja zbog restriktivnih mjera distanciranja koje ometaju ključne zadatke razvoja adolescenata, kao što je pronalaženje jasnog i cjelovitog sopstva.
Ovakvo predstavljanje adolescenata na Zapadu ima mnogo dublje istorijske korijene. U svojoj naučnoj studiji iz 1904. Stenli Hol (Stanley Hall) prikazuje adolescenciju kao period neizbježne „oluje i stresa“, vrijeme preokreta iz nehumanog djetinjstva u civilizovani odrasli period. Pedeset godina kasnije Ana Frojd (Anna Freud) naglašava da „biti normalan u adolescenciji nije normalno“ i savjetuje roditeljima da svoju djecu tinejdžere, ako su dobro, dovedu na terapiju. Ovakvi istorijski prikazi adolescencije prisutni su i danas, uprkos obilju empirijskih dokaza koji idu u prilog pozitivnoj slici o mladima.
Medijski prikaz adolsecencije oblikuje način na koji društvo vidi mlade i, kako to navode naučnici koji se bave pozitivnim razvojem mladih, određuje da li su ti mladi viđeni kao rizik kojim treba upravljati ili kao resurs koji treba razvijati. Moje sopstveno istraživanje o svijesti i vrijednostima mladih inspirisalo me da saznam nešto više o tome kako se adolescenti suočvaju s pandemijom. Intervjuisao sam petoro adolescenata – Ajlin (Aislyn), Konora (Connor), Devina (Devyn), Lukasa (Lucas) i Zoju (Zoya) koji pomažu svojim zajednicama tokom COVID-19 krize. Ovo su njihove priče i ideje o tome kakvo liderstvo treba našem društvu.
Kako empatija hrani aktivizam
Zoja Seti (Zoya Sethi) je učenica devetog razreda iz Nju Delhija u Indiji. Ona i četvoro njenih prijatelja su primijetili da su nakon gašenja industrije u gradovima milioni ljudi pješke otišli stotinama kilometara nazad u svoja sela i da žene nemaju pristup ženskim higijenskim potrepštinama. Kao odgovor na ovu pojavu, oni su pokrenuli kampanju na Instagramu (@we_standwithher):
„Pravimo setove. U svakom setu se nalaze dva pamučna uloška za višestruku upotrebu, biorazgradivi su i mogu se reciklirati. Njih su napravile žene iz 17 porodica čiji su muževi izgubili posao tokom izolacije. Dakle, to je pomoglo i njima i ženama koje su dobile uloške. Onda smo sarađivali s Crvenim krstom da te pakete distribuiramo. Dosad smo prikupili oko 5000 dolara i došli do 3000 žena.“
Lukas Hang (Lucas Hung) ide u 12. Razred u Vankuveru, u Britanskoj Kolumbiji. On i njegovih četvoro prijatelja su, takođe, koristili Instagram da prikupe sredstva za one kojima je to potrebno, s dodatnim ciljem ujedinjenja svojih školskih drugova (@_viralcause_):
„Na početku pandemije mnogo ljudi je nije doživljavalo ozbiljno. Vjerovali smo da moramo naći način da objedinimo sve učenike. Jedna jako moćna ideja odnosila se na muziku. Dakle, te dvije stvari su se prirodno nadovezale jedna na drugu – živi prenos muzičkih nastupa na Instagramu. Ukupno smo sakupili 3800 dolara za organizaciju koja obezbjeđuje 1700 obroka dnevno za siromašne osobe u istočnom kraju grada. Bilo je tako, tako dobro vidjeti našu zajednicu ujedinjenu.“
Tinejdžeri su takođe vidjeli smisao u manjim akcijama koje su zadovoljavale kritične potrebe njihovih zajednica. „Bilo je super vidjeti da nešto malo kao što je ponuda četrdesetominutnog onlajn časa plesa za djecu može da učini živote njihovih roditelja boljim“, objašnjava Devin Slejd (Devyn Slade), učenica 12. razreda i volonterka – instruktorka plesa za petogodišnjake i šestogodišnjake.
Tinejdžeri su takođe pokazali da saosjećaju s problemima starih ljudi u penzionerskim zajednicama. Jedna grupa je pisala pisma starima „da probamo da im pomognemo da se osjete povezano, viđeno i voljeno u ovo vrijeme kad se suočavaju s izolacijom, strahom i teškim vremenima“, kaže Konor Mekmilan (Connor Macmillan), učenik 12. razreda i vaterpolista koji vjeruje da su mali znakovi pažnje jednako važni kao i veliki projekti. „Ono što sam probao da radim u teže dane kad mi nedostaju škola ili vaterpolo jeste da razmišljam o tome zašto mi te stvari nedostaju i onda iskazujem zahvalnost ljudima zbog kojih je to tako.“
Tinejdžeri koje sam intervjuisao većinom dolaze iz imućnijih porodica, ali ukazuju na važnost korišćenja svojih privilegija na konstruktivan način. „Moje slobodno vrijeme mi omogućava da izađem i dijelim hranu drugim ljudima. Dodatna hrana iz naše ostave takođe je služila u te svrhe“, istakla je Ajlin Adams (Aislyn Adams), učenica 12. razreda koja volontira u lokalnoj banci hrane i u mrijestilištu lososa.
Prepoznavanje njihovih privilegija se ne dešava u vakumu. Razgovori s vršnjacima, nastavnicima i roditeljima razvili su njihov osjećaj potrebe da služe drugima. Na primjer, Ajlin se pridružila banci hrane nakon poziva prijatelja, dok su Zojini nastavnici „uvijek otvoreno razgovarali o tome koliko smo privilegovani“.
Ako medijski prikaz utiče na očekivanja odraslih od adolescenata (i šta neki adolescenti doživljavaju kao moguće), da li bi onda dijeljenje ovakvih priča moglo podstaći ostale tinejdžere s dobrim namjerama da pokrenu slične projekte u svojim zajednicama? Posljednja istraživanja moralnih uzora pokazuju da bi odgovor mogao biti potvrdan, posebno ako bi se priče odnosile na njihova lična iskustva.
Studija Univerziteta Alabama pokazuje da priče o dostižnim i relevantnim vršnjačkim primjerima imaju bolji efekat u inspirisanju adolescenata da se uključe u volontiranje nego priče o istorijskim ličnostima. Značajno je i to da volontiranje nije samo korisno za društvo i socioemocionalni razvoj tinejdžera. U studiji Univerziteta Britanska Kolumbija, istraživači navode da su adolescenti koji su volontirali sa školskom djecom 1-1,5 sati nedjeljno tokom deset nedjelja značajno smanjili nivo faktora rizika od kardiovaskularnih oboljenja.
Šta tinejdžeri žele od naših lidera?
Danas učenici u adolescentskom periodu ne vide tinejdžerske godine samo kao vrijeme povećanog rizika, već i kao jednu ogromnu mogućnost. Dakle, od krucijalnog je značaja za odrasle da se podsjete koliko su adeolscenti sposobni da doprinesu rješenjima i koliko njihov idealizam omogućava da vide mogućnosti tamo gdje odrasli vide bezizlaznu situaciju i koliko je bitno da odrasli pruže podršku altruističkim ciljevima adolescenata. Pitao sam jednog od tinejdžera koje kvalitete bi želio da vidi kod odraslih lidera i šta bi želio da je od odraslih u manjoj mjeri čuo tokom pandemije. Zar ne bi bilo lijepo, mislio sam, čuti koji su kvaliteti i poruke plasirani tinejdžerima?
Nekoliko njih bi željelo da su njihovi nacionalni lideri pokazali veću mjeru brige i saosjećajnosti. „Mislim da bi prepoznavanje tuđih patnji, osjećajnost, kombinovana s predstavljanjem toga da nemaju sve odgovore pomoglo da se svi povežemo“, predlaže Konor. Drugi jednostavno ukazuju na važnost svakodnevne saosjećajnosti i vrijednog rada kod odraslih. „Moj nastavnik liderstva je bio velika podrška našem projektu“, ističe Lukas. „Na danima profesionalnog razvoja, tokom vikenda, pa čak i u vrijeme proljećnog raspusta, on je imao konferencijske pozive s nama. Podržava nas tokom cijelog puta i ponosan je na naš rad, iako on ne učestvuje u njemu“.
Kad sam ih pitao šta bi željeli da su u manjoj mjeri slušali od odraslih, tinejdžeri su kritikovali preveliko naglašavanje teških realija pandemije i zanemarivanje onih realija koje ulivaju optimizam. „Samo sam željela da se zaustave, saosjećaju i kažu „Žao mi je“ i „Ovo je užasno“ i da pokušavaju da od toga naprave nešto dobro“, predlaže Devin.
S druge strane, Zojina majka je zdravstvena radnica i redovno je informiše o broju COVID-19 slučajeva u njihovoj zajednici. „U redu je to pomenuti jednom ili dvaput, ali ako nastavite da ponavljate istu stvar četiri ili pet puta nedjeljno, to mi nikako ne pomaže. Moramo se udaljiti od toga“, napominje Zoja. Ajlin ističe taj osjećaj: „Važno je prepoznati negativan uticaj koji ima sve što se dešava, ali je teško ići dalje ako ne prepoznajete pozitivne strane“. Drugim riječima, tinejdžeri odbijaju potiskivanje realnosti i preporučuju odraslima da prepoznaju, povežu se i idu ka rješenjima umjesto uranjanja u tugu.
Šta pandemija znači za tinejdžere
Gledajući u budućnost pitao sam tinejdžere na koji način je pandemija uticala na njihove vrijednosti i dugoročne ciljeve. Adolescencija je ključno vrijeme u kom se razvija identitet, daje prioritet određenim vrijednostima i oblikuje se svrha koju žele da daju dugoročnim, suštinskim projektima koji su od pomoći drugim.
Iako je pandemija ograničila pristup mnogim aktivnostima i ulogama koje obično služe kao pokretač razvoja identiteta (na primjer, vannastavne aktivnosti, poslovi, vrijeme s prijateljima), takođe je otvorila mogućnosti za refleksiju i samostalno razmišljanje.
„Mislim da je kriza ojačala moju svijest tako da mogu da djelujem u skladu sa svojim vrijednostima“, kaže Konor. „Imam dovoljno vremena da razmišljam i preispitujem i zaključio sam da ne trošim energiju praveći se da sam nešto što nijesam“. Usporeni ritam koji je donijela pandemija i Ajlin je usmjerio ka razmišljanju. „Ono što će me usrećiti je emotivni značaj uspjeha, prije nego njegov materijalni aspekt. Mislim da imam manje jasnu sliku kako će izgledati budućnost, ali jasnije shvatam kakva će biti moja osjećanja“.
Drugi adolescenti dijele Ajlinino mišljenje o važnosti socijalnog i emotivnog smisla. Zoja je istakla da je pandemija uticala na njeno vrednovanje prijateljstva i povećala je Devininu želju da pomaže ljudima: „Moj cilj da budem morska biološkinja odredio je da ne komuniciram mnogo s ljuidma, ali sad želim da podučavam, ili budem mentorka ili da dijelim svoje znanje o biologiji s ljudima“.
Niko ne može da negira teškoće koje pandemija predstavlja za adolescente. Ali barem za neke ona takođe predstavlja i mogućnosti koje ubrzavaju razvoj smisla i definisanje vrijednosti, posebno kad odrasli kojima je stalo pruže podršku i ohrabrenje bez preuzimanja zasluga. Asolescenti žele da odrasli gledaju u budućnost, ali da budu realni u odnosu s njima. Posebno da ta realna slika uključi njihove snage, poštuje idealizam, i podstiče njihove kapacitete da doprinesu boljem svijetu.
Izvor: Greater Good Science Center
Prevela s engleskog: Anđela Radovanović
