Prelazak ulice za mene je uvijek bio odiseja.
Imam potpuno oštećenje vida od rođenja, tako da jedino što mi omogućava da se snađem u ovoj situaciji su zvukovi vozila.
Ali sa pandemijom koronavirusa i nedostatkom akustičnih semafora u Koloniji u Urugvaju, gdje živim, ovaj zadatak koji je jednostavan za većinu ljudi, za mene postaje zaista složen.
Skoro sam šetala trotoarom prateći zid kao način da me spriječi da izađem na ulicu. Moj bijeli štap dodirnuo je stepenicu koja me je odvela na ulicu a zatim me je neznanac zgrabio i odnio, bukvalno trčeći, na drugu stranu.
Ovo bi moglo biti šokantno za neke. Ali ljudi koji pokušavaju da mi pomognu, a da me ne pitaju da li mi je zaista potrebna pomoć, sasvim je normalna situacija za mene.
U nekim slučajevima me pitaju, ali me ne slušaju, kao da moj odgovor nije nešto što se očekuje.
Za mene je lični prostor - nešto što se kod većine ljudi često podrazumijeva - koncept koji izgleda potpuno zamućen.
I sada, usred pandemije koronavirusom koji se širi blizinom i fizičkim kontaktom, nepoštovanje mog ličnog prostora povećava rizik od zaraze.
Moji problemi sa pomoći, nametnuti od strane nepoznatih osoba, su nešto sa čime se borim od kad se sjećam. Dok sam bila dijete, dozvoljavala sam da mi pomognu na bilo koji način.
Nije me bilo briga hoće li me stranci gurnuti ili pokušati da pomognu na bilo koji način koji su smatrali ispravnim, a da se prije toga nisu pitali li mi je ta pomoć stvarno potrebna.
Oduvijek sam bila osoba koja govori sama za sebe i brani svoje potrebe i situacije, ali u ovim slučajevima je ćutanje izgledalo lakše.
Rodila sam se u 26 nedelji i morala sam da provedem mjesece u inkubatoru kako bi mi spasili život - kiseonik koji su koristili spasio mi je život, ali je zato nepovratno oštetio mrežnjače.
Roditelji su me od malih nogu podsticali da budem nezavisna i da radim sve za sebe.
Kada sam išla u osnovnu školu, jer nije bilo državne podrške, moja majka je morala da nauči Brajevu azbuku - sistem za čitanje i pisanje osoba s oštećenjem vida. Ona je iz dana u dan morala da prepisuje sve stvari koje sam napisala kako bi ih moji učitelji mogli čitati.
Nedostatak državne podrške, zajedno sa činjenicom da sam bila jedna od rijetkih osoba s oštećenjem vida u mom kraju, otežavalo je moju interakciju sa ljudima.
Nedostatak svijesti značio je da je vrlo malo ljudi znalo za šta su sposobne osobe s oštećenjem vida što je u mnogim slučajevima dovodilo do situacija poput one koju sam spomenula na početku.
Moje oklijevanje, bar na početku, da ispravljam ljude kada su se te stvari događale, bilo je ukorijenjeno u strahu da ne povrijedim ili uvrijedim ljude.
Sjećam se tačno trenutka kada je to počelo da se mijenja. Bila sam ispred nove srednje škole, spremajući se da krenem na nastavu.
Bio je to jedan od prvih dana, pa iako nijesam znala cijeli objekat, znala sam način kako da dođem do mjesta gdje ću upoznati ostale kolege iz razreda.
Gotovo bez upozorenja, osjetila sam kako me neznanac hvata za rame, pokušavajući da me odvede na neko mjesto. ”Ne tako!”. Vrisak moje majke koja je bila u autu i sve posmatrala, iznenadio me je.
Znala sam da to nije u redu, ali do tog trenutka sam se iskreno plašila da ako postavim granice niko neće htjeti da mi pomogne kad mi to bude stvarno potrebno.
Taj strah je djelimično usadilo i samo društvo. Generalizacije koje se još uvijek vode o osobama s invaliditetom natjerale su me da vjerujem da ću ako odbijem pomoć ili objasnim kako zaista želim da mi se pomogne, ljudi steći loš utisak i to ne samo o meni već i o drugim osobama s invaliditetom.
Taj trenutak, kada se i moja majka umorila od ovih situacija, natjerao me je da objasnim osobi koja je pokušala da mi pomogne, kako stvarno želim da mi se pomogne.
To mi je promijenilo život, jer ne samo da sam dobila pomoć kakvu sam željela, već sam mogla da preuzmem kontrolu nad stvarima i načinu na koji su ljudi komunicirali sa mnom.
Od tog dana više nije bilo toliko teško odbiti pomoć ili neutemeljenu pomoć, jer sam nezavisna osoba koja je sposobna da samostalno donosi odluke.
Nije sva pomoć koja mi se nudi naišla na odbijanje. Kao osoba s oštećenjem vida, znam svoja ograničenja i znam da postoje razne situacije u kojima nesebična pomoć stranaca nije samo neophodna, već dobrodošla i cijenjena.
Od kupovine u velikoj prodavnici do pronalaženja puta kad se izgubim, pomoć koju dobijam od ljudi koje ne znam omogućava mi bezbjedno kretanje.
Ali postoji velika razlika između pomaganja i zauzimanja nečijeg prostora ili ignorisanja njegovih potreba i želja. Kad bi se osoba bez invaliditeta uhvatila na način na koji sam ja bila tog dana na pješačkom prelazu, to bi bilo neprihvatljivo.
Ali kada se to meni dogodi, situacija se smatra potpuno normalnom.
To što imam oštećenje vida i što mi je ponekad potrebna pomoć ne znači da sam bespomoćna.
Tog dana na ulici mnoge stvari su mogle da se drugačije urade. Za početak, osoba koja je pokušavala da mi pomogne, nije zastala da pita da li mi je ta pomoć stvarno potrebna ili da li ja stvarno želim da pređem tu ulicu.
Ljudi imaju tendenciju da zaborave da ja mogu govoriti u svoje ime jer pretpostavljaju da sam potpuno nesposobna zato što sam osoba s oštećenjem vida. Još uvijek čujem i još uvijek mogu da pričam.
Činjenica da je ova osoba pretpostavila, kao i mnogi drugi, da s obzirom na to da imam invaliditet nisam u stanju da radim neke stvari samostalno, pokazuje da postoje ljudi kojima je teško da odvoje moj invaliditet od mene kao čovjeka.
Sada kad smo usred pandemije izazvane koronavirusom koji je odnio živote širom svijeta, ovaj problem više nije samo lični. Način na koji ljudi komuniciraju sa mnom i sa drugim ljudima, može biti razlika između života i smrti.
Čak i uz mjere predostrožnosti zbog virusa, shvatila sam da će mi ljudi bilo u zatvorenom ili otvorenom prostoru, ignorišući mjere socijalne distance, stavljajući sebe kao i mene na rizik, i dalje prilaziti.
I tada sam na pješačkom prelazu shvatila da odbijanje i objašnjavanje mojih potreba nije samo čin zaštite moj tijela, mojih želja i moje sposobnosti da djelujem individualno, već to je način da pokažem da je i moje zdravlje bitno.
Sad kad izađem na ulicu moram da preduzmem mnogo više mjera predostrožnosti - i izlazim mnogo manje nego ranije. Na primjer, veoma mi je teško da pratim mjere socijalne distance.
Činjenica da ne vidim ljude - i da kad ne razgovaraju i ne prave buku ne mogu da procjenim koliko su blizu ili daleko od mene - i da ne vidim oznake udaljenosti na podu, ako nisam sa pratiocem, je mnogo komplikovana i stresna za mene.
Činjenica da se virus širi fizičkim kontaktom takođe je veliki problem, jer je jedno od čula koje koristim za interakciju sa prostorom oko sebe upravo dodir. I kad mi neko ponudi pomoć ja ne mogu da znam da li on nosi masku.
Danas je više nego ikad potreno da osobe s invaliditetom imaju slobodu nad svojim tijelima i odlukama. Jednom i zauvijek, vrijeme je da budemo poštovani, ne samo kao osobe s invaliditetom već i kao ljudi.
Izvor: https://lolamagazin.com/
