Razvijanjem samostalnosti kod djece
Kako bi omogućili razvoj samostalnosti i odgovornosti kod djeteta važno je podsticati ga na samostalno izvršavanje aktivnosti.
Kad je dijete malo, to bi značilo podsticanje samostalnog hranjenja, oblačenja, pospremanja igračaka.
Za školsko dijete to uključuje pisanje domaćih zadataka, obavljanje pojedinih kućnih poslova, izbor slobodnih aktivnosti itd. Kada dijete uspije samo nešto učiniti, osjeća se sposobno i uspješno. Ponekad, djeca sama traže da im pomognemo oko stvari koje ona mogu samostalno napraviti te im je i tada važno poslati poruku da vjerujemo da oni to mogu i da pokušaju uz našu minimalnu pomoć.
Dopuštanjem djeci da sama odluče o pojedinim jednostavnijim stvarima
Kako bi djecu osnažili u samostalnosti pri donošenju odluka važno je da im tokom odrastanja pružamo mogućnosti izbora. Roditelji često navode kako im je teško pružiti djeci izbor jer im treba puno vremena da donesu odluku ili strahuju da će time djeca preuzeti roditeljsku ulogu. Stoga je važno naglasiti da izbor koji se daje djetetu treba biti primjeren njegovom uzrastu te da se ne odnosi na pitanja koja je nužno da donose odrasli (poput: gdje će dijete živjeti, hoće li ići u školu/vrtić i sl.). U takvim situacijama uvijek možete pitati dijete šta želi (npr. Gdje želi ići na more?), dati mu do znanja da ste čuli njegovu želju, ali da je na kraju odluka o tome na roditeljima. Time pokazujemo djetetu da nam je stalo do njegovog mišljenja, ali da o nekim stvarima odlučuju odrasli. Izbori koje možete ponuditi djeci su: koji film ćete gledati zajedno, hoće li obući zelenu ili crvenu majicu, koje voće će pojesti i slično.
Poželjno je da izbori budu specifični i jasni (ponudite dvije do tri mogućnosti) te da ih ponudite onda kada ste spremni poštovati djetetovu odluku. Tako npr. dijete ne može odlučiti obući kratku majicu ako je napolju zima, ali može mu se na primjer dati pravo na izbor između zelene i plave majice.
Dopuštanjem djeci da griješe
Roditelji ponekad žele zaštiti svoju djecu od neuspjeha te, želeći im pomoći, preuzmu obavljanje aktivnosti koje djeca mogu sama čim dijete pogriješi. Tako će npr. stajati kraj tobogana i vikati "pazi", pisati domaće zadatke umjesto djeteta, spremati mu stvari u torbu jer ih dijete zaboravlja ponijeti, pospremati njegovu sobu jer nije dovoljno uredna kad je dijete pospremi samo i slično. Time dijete može dobiti poruku da mu nije dozvoljeno griješiti te će i lakše odustati kad mu nešto ne ide jer nije imalo iskustvo da istraje kad naiđe na prepreku. Dijete iz grešaka može osjetiti prirodne posljedice svojih ponašanja i time odgovornije postupati u sljedećoj situaciji. Uloga roditelja je u pomaganju djetetu da iz tih grešaka nešto nauči, a i da prihvati sebe kao nesavršenu osobu koja griješi.
Podsticanjem kritičkog mišljenja kod djece
Umjesto da djetetu kažemo rješenje problema, možemo ga voditi pitanjima da samo dođe do rješenja (npr. što on misli da bi mogao učiniti, što bi učinio njegov omiljeni lik iz crtaća/njegov prijatelj) te mu pomoći da prepozna posljedice svakog rješenja (npr. što misli da će se desiti ako to učini, hoće li nekoga povrijediti s tom odlukom? Koje su pozitivne, koje negativne strane tog rješenja?). Naravno da je korisno ponuditi i vlastita rješenja i komentare posebno ako dijete isključivo navodi rješenja kojima povrjeđuje druge (npr. udariti nekoga jer mu je uzeo igračku), no važno je djeci dati do znanja da ne postoji samo jedno ispravno rješenje problema te ga podsticati da sam razmišlja o mogućnostima i posljedicama.
Podučavanjem djece samozaštiti.
Često se djeca uče da budu pristojna i poslušna. Ali, važno je i da pričamo s djecom kako je u situacijama koje su im neugodne ili opasne u redu biti nepristojan i da je važno da tada što prije izađu iz te situacije. Razgovarajte s djecom o hipotetskim ugrožavajućim situacijama koje se mogu dogoditi i što oni tada mogu učiniti. Na primjer, možete djecu pitati: "Što bi učinio ako ti nepoznata osoba kaže da se čula s tvojom mamom te da smo se mi dogovorili da će te ona odvesti kući?" te podstaknite dijete da dođe do odgovora poput: reći ne insistiranju, povjeriti se odrasloj osobi, nazvati roditelja i slično…
Pohvaljivanjem.
Pohvaljivanjem jačamo dječje samopouzdanje i samopoštovanje. Korisno je kada su pohvale specifične pa tako umjesto "Bravo" možemo reći nešto poput: "Sviđa mi se kako si pričekao da završim razgovor s tatom pa mi onda postavio pitanje". Potrebno je da su pohvale realne i iskrene. Govoreći djeci da su "najpametnija, najljepša, da mogu sve što žele" jačamo djetetovo samopouzdanje, ali može doći i do toga da dijete stvori nerealnu sliku o sebi, da očekuje da ga drugi vide takvim te može izgubiti povjerenje u Vas kada shvati da ono što mu govorite nije realno. Bitno je pohvaljivati i djetetov trud, pokušaj da nešto učini, a ne samo konačni rezultat.
Postavljanjem granica.
Postavljanje granica se odnosi na jasan stav roditelja da neku dječju želju (nikako potrebu) neće ispuniti odnosno da određeno ponašanje neće tolerisati. Postavljanjem granica djeca uče da ne mogu dobiti sve što požele te se time uče nositi s frustracijom. Iako je teško gledati dječji plač i ljutnju kada dijete ne dobije nešto što želi (npr. slatkiš u trgovini), važno je da ako ste odlučili reći "ne" ostanete istrajni u tome. I dalje budite tu za dijete, tako da ga zagrlite dok plače, da mu kažete da je u redu da se ljuti što nije po njegovom, objasnite mu zašto nešto ne može dobiti, ali da će i dalje biti tako kako ste odlučili. Tako dijete uči prepoznati stvari koje ne može promijeniti, neće "eksplodirati" kad mu nešto ne ide i uči prihvatiti da neće uvijek biti kako bi on to želio. Takođe, djeca uče iz primjera, postavljanjem granica osnažujete djecu da i oni znaju postaviti granice drugima, kao i poštovati granice drugih.
Izvor: www.roditelji.hr
