Svjetski je Dan mladih. Naravno, propraćen prigodnim tekstovima, saopštenjima, porukama da su mladi budućnost, da na njima ostaje svijet, pričama o progresu, prilikama, programima.
Ipak, ne možemo se ne zapitati da li će danas svi mladi slaviti.
Mladi s invaliditetom još čekaju da se njihov glas jasnije čuje i da imaju više razloga za slavlje. Da bi slavili, potrebno je da budu prepoznati programima, politikama, akcijama – ali ne kao grupa kojoj trebaju saosjećanje i posebna pažnja, već kao oni koji imaju šta da kažu, pokažu, urade i doprinesu. Da bi došli do toga, mnogo je koraka. Od prihvatanja invaliditeta, preko izgradnje identiteta i samopouzdanja do socijalizacije… Ova podrška nerijetko izostane, pa mladi s invaliditetom i njihove porodice u onim najosjetljivijim godinama kada se izgrađuje ličnost, ne znaju ni kako, ni kuda, ni kome da se obrate. Ostaju zatvoreni u svoja četiri zida, uvjereni da je invaliditet kazna ili nesreća, a roditelji, štiteći dijete od svijeta u koji treba da izađe, tom zaštitom mu potkresuju krila.
Osnova za uspjeh mladih s invaliditetom leži u kvalitetnom obrazovanju. Obrazovanju koje je istinski inkluzivno, koje odgovara na potrebe pojedinca i pruža mogućnost potpunog razvoja potencijala. Obrazovanje koje se bira po sopstvenim željama i interesovanjima i čija granica nije na nesavladivom stepeništu ili vratima nepristupačnog toaleta. Obrazovanje u kome se mladoj osobi ocjene ne “crtaju” zbog invaliditeta, već su rezultat znanja, kvaliteta i zasluga. Obrazovanja gdje završetak osnovne, srednje škole ili, pak, fakulteta, neće biti čudo koje će se slaviti uz fanfare, već uobičajena stvar, kao i za sve druge mlade.
Posle obrazovanja, važno je i zaposlenje. I to ne bilo kakvo, formalno, već zaposlenje na radnom mjestu na kome uz podršku ili mentorstvo, mladi s invaliditetom mogu sticati nova znanja, vještine, razvijati se i napredovati. Radna atmosfera u kojoj će osjećati da doprinose.
Kvalitetna polazna osnova olakšava i put ka samostalnom životu, u kome će mladi s invaliditetom moći samostalno da donose odluke šta, kad, kako i s kim žele da rade, gdje sami upravljaju svojim životima i gdje njihovi izbori nijesu proizvod tuđih želja i interesa, već isključivo sopstvenih.
Scenario u kome mladi s invaliditetom imaju mnogo više mogućnosti iz ove pozicije može zvučati previše idealistično, skoro pa utopijski. Do tog scenarija, ne treba mnogo – razumijevanje, pristupačnost, osnaživanje, kvalitetno obrazovanje, pronalazak zaposlenja, samostalni život uz obezbijeđene servise podrške. Zvuči prilično jednostavno, zar ne? Ipak, pasivnost i sažaljenje su duboko ukorijenjen korov koji će još dugo rasti na visokim ivičnjacima brdovitog Balkana.
Anđela Radovanović
