Kvalitetan odnos na relaciji djeca-roditelji praćen uzajamnim povjerenjem, razumijevanjem, ljubavlju i poštovanjem je najbolja osnova za djetetovo napredovanje. Dobar odnos s roditeljima za dijete predstavlja bazu sigurnosti kako emotivnu tako i kognitivnu.
Da bi kvalitet bio trajan obostrana iskrenost u odnosu sa djecom je neophodna.
Hajde da malo porazgovaramo o tome kada roditelji govore neistinu
U situacijama kada se dijete razboli pa ga roditelj odvede na pregled kod doktora, poslije kojeg treba da primi injekciju ili uradi neku intervenciju, šta se djetetu najčešće kaže? Uglavnom dijete dobije poruku: “Neće ništa da te boli.” Da li je to ispravno? Možemo li djetetu reći na primjer umjesto toga: “Zaboljeće te, ali će brzo proći".
Ako djeca prolaze kroz neku problematičnu situaciju u vrtiću ili u školi ili kroz druženje sa vršnjacima najčešće čuju “Da će sve biti u redu” ako kažemo “Ja ću ti pomoći da smanjimo osjećaj neprijatnosti.” onda je svakako djetetu lakše.
Ako dijete dobije ocjenu u školi koju doživi kao manju i roditelj to podrži riječima “Odlično si to uradio, učiteljica je loše ocijenila” ne možemo reći da smo ispravno postupili ali ako kažemo “Pohvalno je što se trudiš, ako budeš bolje savladao gradivo sigurno ćeš dobiti bolju ocjenu.” Poruka je jasnija i motiviše dijete da nastavi da radi a ako se držimo prve opcije dijete se može obeshrabriti u daljem učenju.
Dešava se da roditelji u prodavnici kada dijete želi neku igračku takođe kažu: “Nemam sada novca.” a dijete zna da ga imate. Ako kažete: “Igračka je divna, hajde da kupimo ono zbog čega smo došli.” mnogo je prikladnije.
Ništa manje važno jeste izbjegavanje laganja drugih pred djecom na primjer komšiju koji nas zove da odemo na kafu a mi onda pred djecom izgovorimo: “Ne mogu danas dogovorili smo se sa kumovima da izađemo do grada” a to ne uradimo ako kažemo:“Više bi nam odgovaralo da se vidimo na kafi u petak". to je već bolje.
Šta nikako ne bi trebali da radimo?
Nikako ne bi trebali da tražimo od djece da lažu za nas drugog roditelja na primjer: “Ni slučajno nemoj da ti izleti pred tatom da sam kupila cipele.” Ili na primjer da supruga lažemo pred djetetom: “Nisam ja kupila cipele, dobila sam ih od majke na poklon.” I naravno nikada ne bi trebali od djeteta da tražimo laže za nas, na primjer: “Ako te tata pita da li sam pušila sa Jelenom na kafi, molim te reci da nisam. Ako ti izleti da sam zapalila cigaretu vikaće na mene.” Ukoliko dijete uvlačimo u ulogu neiskrene osobe ne možemo da očekujemo da dijete bude iskreno prema nama, jer ga učimo svojim primjerom da se laganjem održava skladan odnos među ljudima što nije istina.
Pored navedenih primjera roditelji “miniraju” potrebu djece da govore istinu i kada ih kritikuju dok slušaju djecu šta su zaista uradila, u najvećem broju to se dešava kada dijete uradi neki nestašluk. Ako dijete na primjer dobije slabu ocjenu, ako se potuče sa drugarom, ako uradi nešto bez odobrenja roditelja i slično.
Šta bi trebali da kažemo djeci kada nam govore istinu?
- Jako mi znači što si mi rekao istinu, hvala ti.
- Ponosna sam na tebe što si mi ispričala da si pogriješila, hvala ti što si podijelila sa mnom, voljela bih da porazgovaramo o tome kako može ispravnije da se postupi.
- Razumijem da nije lako razgovarati o tome, priznati krivicu znači da si hrabar. Hvala ti. Stalo mi je da se osjećaš bolje i da zajedno riješimo problem.
- To što želiš da priznaš učiteljici da si ti započeo svađu sa Milošem je zaista pohvalno.
- Svaki put kada priznaš istinu, i kada želiš da se izviniš postaješ bolji.Hvala ti što si iskren prema sebi i prema meni.
- Hvala ti što razgovaramo o tome. Ako mi ispričaš šta se zaista dogodilo osjetićeš olakšanje. Voljela bih da čujem gdje si pogriješila.
- Dešava se svima da naprave greške, pohvalno je kada uvidimo gdje smo pogriješili i da razmislimo o tome kako možemo bolje da se ponašamo u takvim situacijama.
- Sasvim je u redu što plačeš. Razumijem te, teško je da priznamo da smo se loše ponjeli prema nekome. Ako kažemo istinu, onda ćemo se bolje osjećati.
Svaka od ovih rečenica djeci pruža podsticaj da budu iskrena prvenstveno prema sebi, potom prema roditeljima i svim ostalim osobama sa kojima djeca ostvaruju komunikaciju i grade lične odnose. Jedan od najboljih podsticaja predstavlja riječ “hvala” i svaki put trebamo da se potrudimo da je provučemo kroz poruku koju šaljemo djetetu. Možda ne možemo baš to uvijek, ali vrijedi potruditi se i pronaći način da djetetu objasnimo da iskrenost predstavlja olakšanje i omogućava da ispravno riješimo problematičnu situaciju. Umjesto riječi hvala možemo da kažemo i sljedeće:
- Jako mi znači što razgovaramo.
- Meni je mnogo lakše kada znam šta se dogodilo.
- Razumijem sada kada si mi ispričao zbog čega te kaznila učiteljica.
Poruke djetetu da ga razumijemo, da nam znači, da nam je lakše što razgovaramo iskreno sa njim su isto tako važne kao poruka zahvalnosti.
Kako se vi osjećate kada vam se neko zahvali?
Riječ hvala ohrabruje, podstiče, motiviše, otvara, čini da se bolje osjećamo, smanjuje nesigurnost, ublažava negativna osjećanja, povećava samopouzdanje, i što je najvažnije od svega riječ “hvala” nas čini da se osjećamo prihvaćeno a kada osjetimo prihvaćenost, znamo da nismo sami i da imamo podršku u nastojanju da nastavimo da govorimo o onome šta želimo da ispričamo. Riječ “hvala” zaliva osjećaj sigurnosti a on sa svakim hvala raste i postaje veći. Kada raste sigurnost raste i samopouzdanje.
Pored svega navedenog odličan podsticaj kod djece da govore istinu jeste i da im dopustimo da se uključuju u odluke koje donosimo i da čujemo njihovo mišljenje o njima. Takođe djecu ćemo podsticati da govore istinu svaki put kada ih podstaknemo da iznesu svoje mišljenje o nekim sasvim običnim stvarima, utisku poslije gledanja nekog filma, o nekoj situaciji. Na taj način djeci dajemo do znanja da su njihova osjećanja važna i da je njihovo mišljenje važno. Kada dijete osjeti da su nama važna njegova osjećanja i njegovo mišljenje lakše će izgovarati šta misli i šta osjeća.
Evo nekih primjera:
- Da li ti se dopada ovaj tepih?
- Šta ti misliš, da li trebamo da stavimo druge zavjese?
- Voljela bih da ti predložiš, šta da poklonimo baki za rođendan.
- Da li bi volio da odmor provedemo kod bake i djeda?
- Šta ti se posebno dopalo u ovom filmu?
- Kako se osjećaš poslije treninga?
- Kako se osjećaš poslije utakmice?
- Kako se osjećaš kada odeš spreman za školu?
- Voljela bih da porazgovaramo o tome kakvi dječaci ti se dopadaju.
- Želim da mi ispričaš kako je proteklo danas druženje s drugarima u školi.
Sve ovo vi već govorite vašoj djeci zar ne? Upravo zbog toga ovi primjeri izgledaju tako jednostavno ali ono šta trebamo da znamo jeste uprvo to da razgovori o jednostavnim stvarima i situacijama podstiču kod djeteta da iskrenost shvataju kao jednostavnost a ne kao komplikovanost. Suština je upravo u tome, da djeca nauče jednostavno i lako da kažu šta misle, žele i osjećaju. Jednostavne teme olakšavaju razgovore, što više razgovaramo sa djecom o jednostavnim stvarima, omogućava nam da lakše razgovaramo i o komplikovanijim temama.
Dakle da rezimiramo, djeca će lakše govoriti istinu kada osjete prvenstveno našu iskrenu sposobnost da ih razumijemo, i da razumijemo njihove reakcije i ponašanja, potom našu želju da im pomognemo. I na kraju ali ne i manje važno jesu osjećanja zahvalnosti zato što nam dijete govori istinu, praćena našom podržavajućom podrškom u rješavanju problema sa kojima se dijete srijeće i koji kod njega izazivaju nelagodu i neprijatnost koju želi da sakrije a laganje često bude način skrivanja neprijatnih osjećanja. I naravno ono šta ne bi smjeli da zaboravimo a to je da djeca uče posmatrajući nas, i da je jako važno da i sami budemo iskreni.
Izvor: www.originalmagazin.com
