Kao majka koja radi od kuće, nisam očekivala da ću se osjećati kao da imam više mogućnosti tokom pandemije, ali bilo je tako. Tokom protekle decenije, stvorila sam karijeru izrađenu na autonomiji, fleksibilnosti i mogućnosti da stavim laptop u ranac i radim odakle god želim. (Pored bazena mi je oduvek bio čist pogodak).
Zamišljam sebe kao digitalnog nomada. Ali, sve je postalo sporije, jednostavnije i mnogo bliže kući kad sam prije 18 mjeseci postala majka. Rad sa bilo kog mjesta otvara put dobrobitima rada od kuće – iznenađujući nusproizvod novog poglavlja, za koji sam u jednakoj mjeri bila zahvalna, a doživljavala kao izazov.
Kad je postalo jasno da je najbolji način da se zaustavi širenje virusa tako što ćemo svi ostati kod kuće, činilo se teškim, ali mogućim.
Podsjetilo me je na prvih nekoliko mjeseci nakon porođaja, kada je moj svijet prešao iz prostranog i dalekosežnog u prečnik moje kuće od nekoliko kvadratnih metara. Period hibernacije sa novorođenčetom za mene je predstavljao neskladnu promjenu, jer sam ekstrovertna i uvijek sam uživala u privilegijama života u glavnom gradu. Nakon svega, preselila sam se u podzemno željezničko područje kako bih uživala u kafićima u kineskoj četvrti, redovno posjećivala Nacionalne galerije i prisustvovala nastupima uživo. Ali u novoj realnosti i iznenadne odgovornosti za život još jednog bića, značila je da bi i moja 40-minutna vožnja mogla trajati četiri sata. Između rasporeda hranjenja i spavanja nisam mogla da odem iz kuće na duže od 90 minuta, čak i kad bih povela bebu. Ako bih sve unaprijed isplanirala i angažovala nekoga da bude sa bebom, plaćala sam između 60 i 75 dolara za vrijeme neophodno da samo stignem na neki događaj - da ne govorim o vremenu zaista provedenom tamo. Kao prva mama s mnogim stavkama koje su mi već opterećivale budžet, teško da je bilo mogućnosti da plaćam i pelene i bebisiterku.
Tako sam mnogo toga propustila. Tražila sam telefonske razgovore sa klijentima, umjesto poslovnih ručkova. Slušala sam podkaste umjesto da pohađam lekcije uživo. Propustila sam godišnju konferenciju o pisanju. Koncerti i predstave odigravali su se bez mene.
Kad je moja ćerka napunila godinu dana, počela sam da se vraćam u spoljni svijet. Putovala sam da bih govorila na konferencijama, odlazila u teretanu i crkvu. Odlazila sam iz kuće barem na svakih nekoliko dana. Tempo mi je i dalje bio neuporedivo sporiji u odnosu na vrijeme prije bebe, ali sam ipak redovnije izlazila. Ipak to je bilo moguće samo s pažljivijim planiranjem. Moj muž i ja smo rasporedili timske rasporede. Pozvala sam roditelje da dođu na produženi vikend, a bebisiterku sam zakazivala šest ili više nedjelja unaprijed. Svaki susret uživo dogodio bi se zahvaljujući slojevima predviđanja, planiranja i budžetiranja.
Tada je socijalna distanca postala naša nova norma. Svi su počeli da rade od kuće (to jest, oni srećnici koji su ostali zaposleni na poslovima koji se mogu obavljati od kuće). Odjednom, niko ne odlazi na poslovne ručkove. Sve moje kolege su zurile u monitore i mahale pred kamerama.
Dobijala sam pozive za onlajn predavanja. Za koncerte na instagramu. Rođendanske koktele na Zoomu. Konferencije su se organizovale onlajn. Svi ti događaji zbog kojih sam ranije morala da premiještam planine, sad su se pojavljivale onlajn. Mogla sam da biram časove, radionice i druge događaje koje ću pohađati iz svog doma. Kako je moguće da sam više zauzeta tokom karantina nego prije karantina?
Na čudan i neočekivan način, svijet mi se otvorio sad kad je svijet postao zatvoren. Imala sam bolji pristup profesionalnom razvoju i povezivanju sa drugima sad kad su svi izolovani u svojim domovima. Događaji koje sam ranije morala da propustim zbog brige o detetu, sada su mi na raspolaganju. Sve je samo jedan klik.
Bilo je olakšavajuće što se više ne osjećam kao čudakinja jer se u pozadini konferencijskog poziva kod mene čuju dječje igračke. Ispostavilo se da zvuk koji nečija mačka pravi hodajući po tastaturi nije odraz neprofesionalnosti, nego nešto srdačno. Preplavljujući je ogroman broj onlajn dešavanja, ali više volim da budem preplavljena mogućnostima nego da budem zaboravljena.
Ništa ne može nadmašiti iskustvo licem u lice. Susrete uživo više nećemo uzimati zdravo za gotovo. A možemo li se isto tako sjetiti da postoje ljudi koji ne mogu da prate taj tempo? Ne dozvolimo da ova pristupačnost ne bude privremena.
Postoji puno razloga iz kojih ljudi ne mogu uživo da posjećuju neke događaje: nedostatak vremena, nedostatak podrške, nedostatak finansije, fizičke potrebe, očigledne i nevidljive prepreke. Neki ljudi ne mogu doći u prostor, iz razloga koji nisu u njihovim rukama. Neko ima invaliditet. Nemaju prevoz. Neko ima samo sat i po između hranjenja i uspavljivanja bebe.
Zajednica osoba s invaliditetom godinama već govori o tome. Mnogi ljudi su s razlogom iznervirani, nakon što je pristupačnost postala pitanje svih a ne samo određenog dijela populacije, sve ono što se ranije smatralo nemogućim, odjednom je široko rasprostranjeno i dostupno. Obrazovanje je postalo onlajn. Doktori su se sreli s pacijentima telefonom, terapeuti terapije odvijaju putem video poziva.
Nisam očekivala da ću se u vrijeme globalne krize osjećati da imam više mogućnosti, ali se osjećam. Dakle, kad se ova nadrealna noćna mora fizičkog distanciranja završi – možemo li da se zadržimo u svijest svih ljudi koji su se sada prvi put osjetili uključenim u određena dešavanja? Iskoristimo ovaj trenutak da prepoznamo koliko zaista naš svijet može biti izvanredno pristupačan.
S engleskog prevela: Elmira Redžepagić
Izvor: www.huffpost.com
