Informacije koje smo očekivali i kojih smo se bojali, nažalost, izlaze. Poslednjih nekoliko dana otkriva se da je u porastu broj starijih ljudi koji u gerontološkim centrima i drugim rezidencijalnim ustanovama umiru od posledica COVIDA.
Čini se (iako su podaci oskudni i do sada još uvijek nema jasne statistike) da je u ovim institucijama i zaraza i smrtni slučajevi posljedica nedostatka adekvatnih mjera zaštite, kako za korisnike smještaja, tako i za zaposleno osoblje.
Najšokantnije vijesti stigle su iz rezidencijalne ustanove za osobe s intelektualnim invaliditetom u naselju Trojna na Siciliji, Institut za naučno istraživanje i liječenje (The Institute for Scientific Research and Treatment Oasi Maria Santissima), gde je zaraženo 70 ljudi (45 korisnika i 25 zaposlenih), od ukupno 160 korisnika i 130 zaposlenih. Rukovodstvo ustanove priznalo je da im maske i druga zaštitna oprema nisu bili dostupni i da stoga iste i ne koriste.
Informacije je iznio gradonačelnik Trojne, Fabio Venecija (Fabio Venezia), koji je dao intervju iz svoje kuće u kojoj je bio u karantinu nakon susreta sa rukovodstvom institucije. Gradonačelnik je izjavio da je „u kontaktu s vojno-medicinskim osobljem, koje će sjutra stići na početnu procjenu situacije, kako bi se obezbjedila odgovarajuća pomoć i hitna intervencija“.
Trojna je postala jedno od najopasnijih žarišta virusa na Siciliji. Trenutno su tri opštine proglašene crvenim zonama. Domovi i zdravstvene ustanove u gradovima ( Messina, Palermo i Sciacca) su takođe zabelježili porast. Situacija se pojavila uprkos uzbunama koje su podigla udruženja i Nacionalni izvjestilac za zatvorenike i osobe lišene slobode. Ovaj primjer otvara mnogobrojna pitanja.
Prvo se odnosi na pažnju koja se usmjerava na takve institucije u vanrednim situacijama kao što je ova i koliko je učinjeno za obezbjeđivanje preventivnih mjera. Praksa institucionalizacije starih ljudi rasprostranjena je u sjevernoj Italiji, manje na jugu. U izvještaju za 2018. procjenjeno je da je 2014. u institucijama bilo 218.576 osoba. To olakšava život mnogim porodicama, a da li garantuje zaštitu u hitnim situacijama? Zar ne bi bilo prikladnije pružiti alternativna rješenja, zasnovana na ljudskim pravima i personalizovana rješenja? Za osobe s invaliditetom pitanje je još dramatičnije jer često nemaju mogućnost izbora o tome gdje će da žive. U rezidencijalnim ustanovama smješteno je 3,147 djece s invaliditetom i 51,593 odraslih osoba s invalidtetom (podaci su preuzeti iz pomenutog izvještaja). Ogroman broj ljudi, koji nemaju porodice, ili su odbačeni od svojih zajednica. Personalizovana rješenja koja se tiču njihovog kvaliteta života i zaštite njihovih ljudskih prava a koja su zagarantovana Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, u potpunosti se ne poštuju. Često se praksa institucionalizacije zasniva na takozvanom „zaštitničkom“ pristupu, ali kao što vidimo u slučaju pandemije poput one koju doživljavamo, osobe s invaliditetom gotovo uopšte nisu zaštićene.
Drugo pitanje je jasno. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom zasnovana je na pristupu koji je usredsređen na ljudska prava. Podvlači principe jednakih mogućnosti i nediskriminacije. Takođe, podsjeća na to da je invaliditet društveni koncept, što znači da je milijarda ljudi širom svijeta „u situaciji invaliditeta“ zbog barijera, prepreka, diskriminacije i vrlo snažne negativne socijalne predrasude koja se gradila hiljadama godina i praksama koje negiraju učešće osoba s invaliditetom u društvu. Više nije moguće prihvatiti postojeće oblike blagostanja koji ne uzimaju pristup zasnovan na pravima. Konkretno, ne možemo prihvatiti prakse segregacije, koje uskraćuju državljanstvo ljudi, potkopavaju njihove vještine i potencijale i smanjuju ljude na broj za koji mogu da traže naknade i sredstva. Treba ih postepeno zabranjivati. Resurse je potrebno iskoristiti za omogućavanje života u zajednici i za pružanje personalizovanih rješenja koja poštuju dostojanstvo i obezbjeđuju bolji kvalitet života.
Član 19. Konvencije o ljudskim pravima OSI (samostalni život i uključenost u zajednicu) odnosi se na sve osobe s invaliditetom. Italijanski sistem socijalne zaštite (ili tačnije, 21 regionalni sistem socijalne zaštite) nije ni pokušao da primjenjuje Konvenciju, nije preformulisao alate i usluge, i nije definisao nove ciljeve koje treba postići, kao što su: osnaživanje, puno učešće i uživanje prava na državljanstvo. Praksa socijalne zaštite koja nastaje u doba krize i koja inercijom prihvata zastarjele alate, koji nisu adekvatni za promociju ljudskih prava osoba s invaliditetom i moraju se u potpunosti preispitati. Neophodno je preformulisati tehničke alate podrške, vještine i usluge osoblja.
Iskustvo tokom ove pandemije naglašava: osobe s invaliditetom moraju uživati ista prava i mogućnosti kao i svi građani, biti uključene u sve opšte politike i biti zaštićene u vanrednim situacijama.
Izvor: European Disability Forum
Prevela s engleskog i pripremila: Elmira Redžepagić
