Socio-emotivni razvoj
Kada govorimo o mentalnom zdravlju djece do pet godina mislimo na ukupan kapacitet djeteta tj. na sposobnost da doživljava, kontroliše i izrazi emocije, da ostvari bliske odnose sa drugima, ispituje okolinu i uči.
Tako da je mentalno zdravlje u ranom djetinjstvu sinonim zdravog socio-emocionalnog razvoja. Neka djeca su u stanju da se druže takoreći od rođenja, dok se neka druga bore za prihvatanje u društvu. Neka djeca su druželjubiva i lako stiču poznanstva, dok su neka zatvorena i usamljena. Neka djeca imaju izraženu samokontrolu, dok su neka druga temparamentnija. Neki su rođeni lideri, dok su drugi povučeni.
Da bi bila uspješna, ne samo u školi, djeci treba kombinacija intelektualnih i socioemotivnih sposobnosti, odnosno sposobnost da kontrolišu svoje emocije i ponašanja, razumiju emocije drugih i da se dobro vladaju sa vršnjacima i nastavnicima. Djeca treba da budu u stanju da sarađuju, prate uputstva, imaju samokontrolu i da su u stanju da se fokusiraju i održe pažnju u određenoj aktivnosti. Dijete koje nije sigurno u odnosima sa drugima i koje nema povjerenja u odrasle, neće biti motivisano za učenje.
Dijete koje ne može da se samokontroliše i umiri se, neće mnogo usvojiti od nastavnog programa. Socijalni i emocionalni razvoj su snažni predskazatelji uspjeha u školi. Mnogi aspekti socijalnog razvoja su osobine urođenog temperamenta djeteta, ali mi znamo, takođe, da okruženje igra važnu ulogu u formiranju socijanog razvoja djeteta. U posljednjoj deceniji psiholozi su posvetili posebnu pažnju učenju raznih društvenih sposobnosti. Nema sumnje da djeca koja imaju izraženije socijalne sposobnosti imaju i značajne prednosti u životu. Ona, ne samo što uživaju u dobrim društvenim odnosima, nego su i uspješnija u školi, imaju bolju predstavu o sebi i u cjelosti su postojanija pred raznim izazovima, pa se i ne predaju tako lako.
Socijalno-emotivni razvoj podrazumijeva usvajanje niza sposobnosti kao što su: identifikacija i razumijevanje svojih i tuđih emocija, upravljanje emocijama i njihovo konstruktivno izražavanje, uređivanje emocija, razvoj empatije prema drugima i sticanje i održavanje društvenih veza.
Socijalni i emocionalni razvoj pomažu djetetu da razvije samopouzdanje i pozitivno doživljava sebe, da razvija odnose sa bližnjima, sa vršnjacima itd. Aktivnostima, koje navodimo u nastavku, možemo pomoći dijetetu s invaliditetom u nekim aspektima njegovog društvenog razvoja, jer te aktivnosti istovremeno podstiču i djetetov kognitivni razvoj. To je zbog toga što se kognitivni razvoj ne dešava sam po sebi nego sa dejstvom sa drugima i uz radoznalost. Zato npr. socijalni i emocionalni razvoj utiču na komunikativne sposobnosti koje su potrebne za učenje.
- Oblikujemo ponašanje
Od rođenja bliskost sa roditeljima, njihova briga kada dijete plače, smije se ili traži nešto, osnovni su elementi uticaja na njegov socio-emotivni razvoj. Tokom odrastanja, djetetu se moramo obraćati sa poštovanjem i povjerenjem. Takođe, treba odgovoriti na njegove zahtjeve u zavisnosti od situacije i učiniti da se osjeća sigurno. Kada se dijete osjeća nesigurno ili uplašeno npr. u nekoj novoj situaciji, u novom okruženju, treba da ga držimo za ruku, da ga zagrlimo, budemo uz njega sve dok ono uvidi da situacija u kojoj se našlo ne predstavlja opasnost. Kod svakog dijeteta roditelj je most koji ga spaja sa drugima i koji mu omogućava zdrav socio-emotivni razvoj. I naravno, prva i najbolja stvar koju možete učiniti za dijete i njegov razvoj, jeste modelovanje tj. oblikovanje odgovarajućeg ponašanja. Dijete lakše uči gledajući i imitirajući roditelja. Zato, vodite računa i budite pozitivan primjer. Modelujte tj. pokažite djetetu šta treba da radi i objasnite šta ne treba raditi. Jedna od strategija koje se koriste u učenju socijalnih vještina je i video - modelovanje. Možemo snimiti video-zapis sa ponašanjima koja želimo naučiti dijete, pa ga prikazujemo i gledamo zajedno, zaustavljamo snimak, objasnimo djetetu što je potrebno, a zatim zamolimo dijete da imitira ponašanje koje je vidjelo više puta na snimku.
- Igra počinje sa roditeljem
Često čujemo kako se roditelji žale da se njihovo dijete ne igra sa drugarima. Čujemo i kad roditelj opravdava takvo ponašanje djeteta, pa kaže: „On se ne igra ni sa kim, voli da igra sam“. U ovakvim slučajevima ključ rješenja je u roditeljskim rukama, jer dijete počinje da se igra samo sa osobom u koju ima povjerenja, znači - sa roditeljem. Dijete će uvijek biti spremno da podijeli igračke sa roditeljem, jer zna da će mu igračke biti vraćene. Sa druge strane, tačno je i to da niko drugi ne razumije dijete bolje i brže od roditelja. Pošto se dijete igralo sa roditeljem određeno vrijeme i u tome doživjelo zadovoljstvo, u igru treba da se uključe braća ili sestre, a nakon toga postepeno počinju da se uključuju i vršnjaci. Na početku, roditelj treba da bude u blizini djeteta dok igra sa drugom djecom, kako bi mu pružio sigurnost i komoditet, a treba i da prihvati uključivanje u igru ako to dijete zatraži, što je dobar put da se dijete kasnije postepeno i sigurno osamostaljuje. Moramo biti pažljivi i djetetu ne prinositi igračke koje mu se ne sviđaju ili mu ih nuditi u situacijama u kojima se dijete ne osjeća dobro. Pokazivanje interesovanja djeteta za neki određeni predmet/igru je zvono koje nam kazuje trenutak kada treba da se uključimo u igru.
- Imenujemo emocije
Djeca ne pokazuju uvijek otvoreno i jasno emocije, a roditelj, bolje od bilo koga drugog, zna kada ono doživljava neku emociju, npr. kada se dijete uplašilo ili kada je srećno. Zato tada, kada se određena emocija uoči, treba reći djetetu: „Čini mi se da se bojiš... Da li se stidiš..?“ i sl., pa mu onda objasniti situaciju u kojoj se nalazi, šta se očekuje od njega, šta može da se desi i kako će se situacija odvijati. U zavisnosti od slučaja možemo sve povezati sa sopstvenim iskustvom, pa djetetu, recimo, kažemo: „Normalno je da se stidiš kada prolaziš prvi put pored nepoznatih ljudi. I ja sam se stidio kada sam bio tvog uzrasta, jer sam mislio da će me pitati o...“. Treba biti pažljiv i ne zaboraviti na pružanje sigurnosti djetetu i to i svojim ponašanjem i riječima. Zato je dobro reći djetetu: „Ja te držim za ruku, a ti kad budeš spreman, pođi i igraj sa drugovima.“ Ili: „Budi koliko god hoćeš pored mene, ali ja sam siguran/a da bi uživao kad bi igrao sa novim drugovima"... Nemojte se podsmijavati, ne minimalizujte i ne zapostavljajte nikada djetetove emocije, posebno ne emocije djeteta sa posebnim potrebama, jer mu to nikako ne može pomoći. Naprotiv, takav odnos može samo da ugrozi socio-emotivni, a za njim i kognitivni razvoj djeteta. Razgovarajte sa djetetom o tome kako je izrazilo i kako je kontrolisalo svoje emocije. Ako je njegova reakcija bila u redu, vi ga pohvalite (npr.ako je bilo ljutito, ali nije pokvarilo igračku, nije je bacilo, nije napalo druga...), kažite mu „bravo“, „ponosim se tobom“ i zagrlite ga. Ako reakcija nije bila u redu, treba da mu pokažete kako je trebalo da reaguje. Možete iskoristiti neku socijalnu priču sa takvim slučajem, kako smo opisali ranije. Dakle, možete razgovarati o ispravnim rješenjima i na ovaj način dijete pripremiti da drugi put uspješnije kontroliše svoje emocije i da bolje upravlja njima, što će biti značajan doprinos za razvoj djetetovog samopouzdanja i bolje samokontrole.
- Moje ruke govore
Ova aktivnost se može obavljati i u školi, a podstiče dijete da ono što osjeća izrazi rukama i riječima. Prvo govorimo sa djetetom o onome što je osjećalo kada mu je bilo hladno, toplo, kada je bilo ljuto ili veselo itd. Onda tražimo od djeteta da pokaže, opiše samo rukama ove izraze: „Dobar dan“; „Dođi ovamo“; „Idi tamo“; „Ne radi to“; „Toplo mi je“; „Bojim se“; „Stop“; „Ljut sam“; „Hladno mi je“; „Doviđenja“ itd. Prvo mu mi pokažemo kako se to može uraditi, a onda ga ohrabrujemo da ono pokaže rukama kako bi reklo, recimo: „Doviđenja“ (mašući rukom) ili kako će reći „Hladno mi je“ (trljajući šake) itd. Ovu aktivnost koristimo da raspravimo i o „negativnim“ emocijama, kao što su strah ili ljutnja, kako bi ohrabrili dijete da izrazi ove emocije, da bi ga kasnije podučili i kako da ih kontroliše i adekvatno izrazi.
- Podstičemo dječiju maštu
Jedno od pitanja koje često postavljamo kada je riječ o djetetu s invaliditetom je: „Da li se pravi kao da igra/radi li kao...?“ Kada se dijete ne angažuje u nekoj igri, moramo podsticati njegovu maštu raznim načinima. Kod manje djece obično počinjemo sa imitiranjem različitih zvukova i glasova. Na prijmjer, pitamo: „Šta radi đed dok spava?“ ,„ Kako te zove mama?“ i sl. Tako ono uči da imitira đeda ili druge članove porodice. Dakle, mi ga ovako ohrabrujemo od ranih nogu da mašta (da razvija imaginaciju, da osmišljava moguća rješenja). Kasnije možemo osmisliti razne aktivnosti sa maskama ili kostimima, koje možemo izraditi sami ili kupiti, pa onda zajedno sa djetetom igrati uloge koje predstavljaju te maske ili kostimi. Možemo korisititi: šalove, kape, suknje, razne materijale, igračke, telefon, nakit... kako bi imitirali određenu osobu. Npr: policajca, pjevača, ljekara, itd. Na taj način se organizuje cijela igra. Igramo igru „pravim se da...“ pominjući razne radnje: spavam, jedem, pijem, padam, pozdravljam, grlim, itd. Ove radnje možemo zapisati na listiće i od djeteta tražiti da izabere jedan, zatim ono samo pročita koju radnju treba da prikaže, ili mu pročitamo mi i - igra počinje! Takođe, možete osmisliti jednu mini predstavu sa dvije lutke/igračke koje razgovaraju međusobno i opisuju recimo šetnju kroz šumu, odlazak na plažu, neku avanturu ili sl.
- Ja biram
Radi stimulisanja daljeg socijalnog i emocionalnog razvoja važno je dopustiti djetetu izbor. Obično treba dozvoliti izbor između dvije alternative. Može se desiti slučaj kada izabrana alternativa nije adekvatna, ali mi treba da tolerišemo taj izbor da bi razvili samopouzdanje kod djeteta, njegovo preuzimanje odgovornosti i učenje putem grešaka, kao i da bi mu prenijeli poruku da poštujemo njegov autonomni izbor. Ovakve izbore možemo praviti svakodnevno počevši od bluze koju će dijete obući, preko hrane, izbora soka, pa sve do biranja aktivnosti za rad određenim danima.
- Moja zvijezda
Ova aktivnost se može upražnjavati u kući, ali je adekvatnija za školu. Učitelj izreže nekoliko zvijezdica od žutog hamera i na svaki napiše ime po jednog djeteta ili nalijepi njihove fotografije. Ove zvijezdice se stavljaju u kutiju. Djeca posijedaju ukrug i svi redom ustaju i uzimaju po jednu zvijezdu iz kutije. Kada pročita ime koje je izvuklo (ili vidi ko je na fotografiji), dijete treba da da kompliment drugu/drugarici čije ime je pročitalo. Npr. pročita ime Sara i obrati se drugarici Sari riječima: „Sara, ti si jako dobra“, „Ti si veoma ljubazna“, ili zagrli Saru, da joj ruku i sl. Ovu aktivnost možemo organizovati na više načina. Na ovaj način dijete s invaliditetom dobija priliku da se osjeti kao dio grupe i kao takvo uvaženo. Ovakve aktivnosti značajno utiču na njegov socio-emotivni razvoj.
- Feedback
Poznato je iz školske literature da je za kvalitetan nastavni proces potrebno srediti utiske učenika o proteklom času ili određenoj aktivnosti. Ponekad se taj feedback (povratna informacija) može dati verbalno, ponekad pokazati lijepljenjem „osmijeha ili smrknutog lica (J&L)” na tablu, ponekad na skriven način, pismeno ili crtežima itd. Dobijanje feedback-a od djece s invaliditetom, motiviše i vaspitače i daje im do znanja na koji način treba da postupaju ubuduće, tako da aktivnosti budu, ne samo edukativne, već i prijatne i zabavne za dijete. Možete sastaviti listu aktivnosti ili situacija kada se dijete osjećalo zadovoljno i onda te aktivnosti možete iskoristiti i kao nagradu nakon jednog sata/dana rada sa djetetom. Česte su diskusije o tome da li se mogu učiti i razvijati socijalne sposobnosti u školskim uslovima, budući da je u školi, zna se, fokus na akademskim dostignućima (na znanju, poznavanju činjenica, nauke itd.) više nego na socijalnim aspektima, ali stečena znanja - izolovana od socijalnih prilika - ne mogu se upotrebljavati, koristiti i realizovati u životu tj. u različitim društvenim okolnostima.
- Oči na čelu
Naš pogled uperen prema nečijim očima, kazuje mu da smo zainteresovani za ono što govori i radi i da ga pažljivo slušamo. Ali, djeca s autizmom, nemaju razvijenu ovu sposobnost, a koja je neophodna u svim društvenim odnosima i u životu sa drugima i među drugima. Tokom vremena koje posvećujemo djetetu možemo organizovati igru u kojoj ćemo zalijepiti par „očiju” na čelo (stickersi u obliku očiju) i navoditi dijete da gleda u pravcu stickersa. Dijete u ovom slučaju neće odmah i pravo gledati u te oči, ali će naučiti da gleda u željenom pravcu i to na zabavan način. Ponovivši više puta ovu aktivnost, vremenom ćemo moći da uklonimo stickers-e i promijenimo način igre time što ćemo igrati igru „gledamo se u oči“, u koju možemo uključiti i braću, sestre ili drugove iz razreda. Kod igre „gledamo se u oči“, dvoje djece gledaju jedno drugo u oči, a pobjednik je onaj koji gleda duže. U igru uključimo i dijete s invaliditetom, nakon što je prošlo kompletne vježbe gledanja u oči.
- Boravak djeteta u grupi
Djeca s invaliditetom su često isključena iz društvenih odnosa. Njih treba učiti i navikavati na boravak u grupi i rad sa drugom djecom, a to nije nimalo lako. To postavljamo kao cilj kome posvećujemo mnogo vremena i vježbi. Nastavnik, asistent ili roditelj treba početi sa učenjem djeteta da boravi sa drugima tako što će prvo učiti dijete boravku samo sa jednom osobom, onda sa dvije i tako postepeno, od manje prema većoj grupi. Dijete sjedne pored drugog djeteta (ostale djece) i pokazuje mu se kako treba da sjedi: „Treba da sjedneš pored Eriona i treba da budeš miran!” Ako sjedne pored druga bez neprikladnog ponašanja, pohvalimo ga i nagradimo. U suprotnom, ponovimo postupak, sjednemo sa njim, držimo ga u sjedećem položaju nekoliko sekundi i nagradimo. Kada dijete nauči da boravi pored druge djece, onda možemo tražiti od njega da radi što rade drugi, riječima: „Vidi što rade drugovi?“ Takođe, učimo ga da pita druga hoće li se igrati sa njim; tražimo da uradi ono što radi drug, pa kažemo: „Uradi to kao Beni“, itd.
- Razredni starješina
Dajte djetetu s invaliditetom ulogu pomagača u razredu, npr. da podijeli radni materijal svima u razredu, i pomažite mu u komunikaciji i građenju odnosa sa drugom djecom. Što se bude bolje osjećalo u toj ulozi i što bude prihvaćenije od strane drugova, to će bolje sarađivati sa njima.
- Drugovi za podršku
Djeca s invaliditetom (koja u razredu mogu imati pomoć asistenta u nastavi) često imaju prepreke da se uklope u razred sa ostalom djecom. Zbog toga je dobro da učitelj usmjeri i pripremi nekoliko učenika iz razreda da djeci s invaliditetom pomažu u savladavanju nekih predmeta. Ova strategija će ohrabriti dijete s invaliditetom da se oslanja na više osoba, a ne samo na učitelja i asistenta.
- Drugovi za sve situacije
Jedna od strategija koja se koristi u nekim programima učenja socio-emocionalnih sposobnosti jeste obuka vršnjačkih mentora, koji će napraviti podržavajuće okruženje i ohrabriti dijete s invaliditetom u uspostavljanju društvenih odnosa. Odredite po jednog druga koji će biti pratilac i pomagač u raznim situacijama, npr: u razredu, u dvorištu, na odmoru, u WC-u i drugim djelovima škole. Birajte više njih tako da dijete s invaliditetom ima mogućnost da uspostavlja odnose sa njima i da se ne oslanja samo na jednog ili dva druga.
Tekst preuzet iz dokumenta Priručnik 101 aktivnost za djecu sa smetnjama u razvoju.
