Imitiranje
Imitiranje je važan elemenat za sticanje novih znanja/sposobnosti, pa djeca koja ne uspiju prisvojiti imitiranje ostaju u velikom zaostatku. Ovoj djeci će biti teže da uče posmatranjem vršnjaka i učitelja, tako da će i angažovanja u spontanim aktivnostima biti komplikovanija (Smith, 2001).
Istaživanja kod djece s autizmom bilježe vezu između demonstriranja imitacije i društvenih i komunikacijskih sposobnosti u koje spadaju: jezik/govor, igra i zajednička pažnja.
Zajednički trening imitiranja – (Ingersoll, 2008) prirodno je dizajnirana intervencija, s ciljem da mala djeca s autizmom nauče socijalnu upotrebu imitiranja tokom igre. Ovaj trening se oslanja na nekoliko tačaka tj. ciljeva od kojih ćemo izdvojiti najvažnije:
- Na početku odrasli imitira djetetove postupke s igračkama, imitira gestove, pokrete tijela i glasove tokom igre. Od ovoga se očekuje da dijete obrati pažnju na ponašanje odraslog i tako poveća mogućnost za imitirajući odgovor.
- Tokom imitiranja odrasli opisuje sve postupke jednostavnim riječima. Ova indirektna forma stimulisanja jezika povećava mogućnosti za spontano vokalno imitiranje kod djece s autizmom.
- Čim dijete postane svjesno imitiranja odraslog, počinje i samo učenje imitiranja. Ono u početku imitira ponašanja i postupke u porodici i one postupke koji su vezani za njegovu igru. Na primjer, dijete se igra nekim autićem, pomjerajući ga naprijed, nazad, zatim pomjera točkiće; u momentu kada dijete pomjera točkiće, odrasli modeluje pokret naprijed-nazad. Na ovaj način, postupcima koji su bliski i poznati djetetu, povećavamo motivaciju djeteta da izvrši radnju.
Kada se usvoji imitiranje poznatih ponašanja, onda se prelazi na nova imitiranja, recimo: sudar autića sa zidom, potom brzo ili usporeno kretanje autića, pokreti gore-dolje itd.
Postoje neke preporuke za efektivno učenje imitiranja. Osim individualnog imitiranja ili onog koje nazivamo jedan na jedan, pomenućemo i jedno koje je najuspješnije u školi, a nazvano je „instrukcije u maloj grupi“.
Instrukcije u maloj grupi se koriste uspješno u učenju sposobnosti, kako kod predškolaraca, tako i kod onih koji već idu u školu (Christensen et al., 1996; Farmer, Gast, Wolery, & Winterling, 1991; Taubman et al, 2001). Riječ je o učenju onih sposobnosti od kojih imaju koristi ne samo djeca s invaliditetom, već i sva ostala djeca. Na početku odredimo poželjna ponašanja, a zatim u malim grupama dajemo instrukcije koje treba imitirati. Poželjna ponašanja mogu se sastojati od imitiranja raznih gestova kao vježbe u grupi: aplauz, zajednički ritmički ples.., pa sve do dijeljenja igračaka, čekanja u redu, čišćenja radog mjesta itd.
- Motoričko imitiranje
Dijete se uči raznim pokretima prema modelu/primjeru - npr. prosti motorički pokreti s objektima, tjelesne motoričke aktivnosti, razni pokreti, pokreti ustima i jezikom, pokreti lica (mimika), aktivnosti fine motorike itd. Ranije smo objasnili neke motoričke aktivnosti, ali svakako treba dodati da ima bezbroj aktivnosti koje se preporučuju za primjenu u razvoju imitiranja i povećanja pažnje (koncentracije). Npr. roditelj/učitelj može podići ruku, čime se traži od djeteta da podigne ruku, ili može da, sjedeći na stolici, pokreće nogu kružno ili pravolinijski, a od djeteta se traži da ponovi isto.
Kada djetetu objasnimo jednu motoričku aktivnost ruke/noge/tijela, možemo to učiniti interesantnijim ako unesemo element brzine u ono što tražimo da dijete imitira. Početak jedne vježbe u sporom ritmu, koji se polako ubrzava, donosi radost i bude interesantan za dijete.
Možemo marširati pokrećući noge gore-dolje, zatim ubrzavamo; pokrećemo ruke ritmično, pa zatim ubzavamo itd. Imitiramo dodirivanja objekata po određenom redosljedu - kada se pred dijete postavi nekoliko figura, a onaj koji radi s njim kaže: “Uradi ovo’’ i dodiruje figure po odabranom i određenom redosljedu, dijete treba da imitira dodirivanje po istom redosljedu. Možemo uključiti i posebne efekte tj. elemente kojima raspolažemo, kako bi dodirivanje učinili interesantnijim. Recimo: čekićem igračkom (ili drugim predmetom) udarimo jednom šerpu, poklopac ili astal, i tako redom - ali, uz upotrebu muzičkih elemenata, to će biti mnogo ljepše i zabavnije. Aktivnost možemo učiniti jednostavnijom ili komplikovanijom u zavisnosti od nivoa razvoja djeteta.
Oralne vježbe
U okviru motoričke imitacije, predložićemo vam i neke aktivnosti i vježbe koje se rade posebno za razvoj govornog aparata. U prvom redu one se koriste za rad s djecom s psihosocijalnim i intelektualnim invaliditetom i djecom s autizmom.
- Slanje poljubaca (vježbe za usne i obraz) :
Podesimo usne za poljubac, opustimo, pa ponovo formiramo poljubac i tako više puta. Onda poljubimo prvo lijevi, pa zatim desni obraz, više puta.
Upotrebljavamo slamčicu kako bi pili vodu ili sok. Ovo je dobra aktivnost za jezik i obraze jer zahtijeva dobro osnaženu oralnu motoriku. (Za učenje upotrebe slamčice vidjeti aktivnost koja slijedi.)
Naduvamo obraze držeći zatvorena usta. Zatim naduvamo jedan obraz, pa drugi, onda oba i tako ponavljamo.
Napućimo gornju usnu, zadim donju i to ponavljamo.
Uvučemo obraz prema unutra držeći usne u formi poljupca.
Uputimo širok osmijeh. Zatim se opustimo, i to ponovimo nekoliko puta.
Izgovaramo samoglasnik “ooooo” držeći usne zaobljeno, zatim samoglasnik “eeeee” i potom kombinujemo oba “ooo – eee”.
Izgovaramo “ooooo” i pomjeramo vilicu gore – dolje. - Duvamo mjehuriće od sapunice.
Izgovaramo npr. “paah” akcentujući.
- Izgovaramo “lalalalala” (vježbe za jezik):
Izgovaramo: “la la la la la” bez pokretanja vilice, već samo vrhom jezika. Napravimo kratku pauzu, pa ponovimo.
Postavimo jezik ispred zuba gornje vilice i držimo tako najduže što se može. Gutamo kada je to neophodno i nastavljamo ponovo vježbu do 3 minuta.
Postavimo jezik ispred zuba i iza zuba nekoliko puta.
Praktikujemo vježbanje izgovaranja glasova kao sto su “t-t-t-t-t-t-t” ,”n-n-n-n-n-nn”, “d-d-d-d-d” ili ih po mogućnosti kombinujemo.
Da li se sjećate kako smo imitirali žabu? Spojimo jezik s nepcem i otpustimo, i to vježbamo do 25 puta.
Ližemo lizalicu.
Stavimo malo krema/šećera ili nešto drugo djetetu na usne i tražimo od njega da to poliže.
I na kraju (ovo je nešto što obično djeci kažemo da ne čine!) učimo dijete da plazi jezik i da ga drži tako nekoliko sekundi. Držimo jezik vani, ne oslanjajući ga ni na gornju ni na donju usnu, pa ga stežemo i opuštamo.
- Kako da upotrijebimo slamčicu za piće
Za početak podijelimo slamčicu na pola, jer tako je potrebno manje snage da se usisa sok. Stavimo slamku u čašu sa sokom koje dijete voli i postavimo prste niže kako bi održali sok unutar slamke, postavimo slamku djetetu u usta i pustimo da sok isteče.
Čim dijete nauči funkciju slamke, učimo ga kako da drži slamku usnama. Držeči slamku usnama, mi ponovimo prvu radnju.
Kada nauči da drži slamku usnama, počinjemo učenje sisanja soka iz slamke. U praksi smo imali uspjeha sa sokovima koji su u malom pakovanju, jer laganim pritiskom na malo pakovanje sok potiče sam prema ustima djeteta, i to ponavljamo dok dijete ne shvati da treba da sisa sok kako bi ga okusilo.
Kako bi otežali upotrebu slamke s ciljem jačanja mišića govornog aparata, nakon što je dijete naučilo sisanje soka kroz slamku, spravljamo mu gušće sokove poput milkshake, frappea, jogurta.., i podstičemo ga da ih pije slamkom. Za ovo treba veća snaga i aktivnost donosi veći efekat.
- Duvamo za pobjedu
Pravimo lopte od pamuka ili papira, plastike itd., koje postavimo na ravnu površinu. Odredimo graničnu liniju. Uzmemo slamku i zajedno s djetetom duvamo kroz slamku prema lopti dok ne pređe tu liniju. Ova aktivnost može da se odvija u dvoje, u grupi, ali može i individualno, uzimajući i brzinu i vrijeme kao faktor. Duvanje može da se vježba i na pištaljci ili na duvaljkama koje se koriste za proslave rođendana, kao dobra vježba za usne mišiće.
- Verbalna imitiranja
Neka djeca počinju veoma rano da imitiraju zvuke, dok je kod druge djece to otežano. Svakako da prvo treba da ustanovimo da li dijete razumije što je imitiranje (podrazumijeva se imitiranje samo u praktičnom smislu, a ne i u nekom drugom vidu) i onda treba da pratimo da li dijete imitira pokrete poput plesa ili aplauza. Ako to nije slučaj, onda imamo signal da će dato dijete imati probleme s verbalnom imitacijom.
Svakako, i kod verbalnog imitiranja potkrepljenja igraju veliku ulogu. Nađite nešto što je motivirajuće za dijete, nešto za što će se dijete potruditi da ga dostigne/dobije, znači adekvatno potkrepljenje. Da vas podsjetimo - to može biti omiljena igračka, hrana koju voli, golicanje, masaža leđa (kod ženske djece često bude funkcionalno davanje maminog nakita ili šminke, što neko može da odobrava ili ne, ali se u našoj praksi pokazalo uspješnim ) itd. Pokažite djetetu kako će doći do nagrade.
Znači, na početku tražimo od djeteta da izgovara glasove, odnosno - mi "pravimo" vokale od početnih gugutanja, prvih glasova koje dijete ispušta, poput “mmmmm”, “bbbb” i, ako ih ponavlja za nama, pohvalimo ga i damo mu pripremljeno potkrepljenje. Uvijek ocijenite na kom nivou se dijete nalazi, pa s toga nivoa planirajte dalje aktivnosti.
Napomena: možda će trebati i 1000 pokušaja dok dijete ne počne imitiranje, ali od vas se traži da redovno vodite zabilješke o tome što dijete otprilike ponavlja, a što ne. Budite uporni i istrajni u tome.
- Kombinovano verbalno imitiranje
Ako kombinujemo motoričko imitriranje s verbalnim u jednoj aktivnosti, djetetu možemo olakšati njegovo savlađivanje. Kombinovanje se naročito primjenjuje u onim motoričkim pokretima u kojima se dijete rado angažuje, npr. kod djeteta manjeg uzrasta ljubimo ruku i izgovaramo: “aaahhh”, skidamo mu čarapu s jedne noge i kažemo: “faaaap”, pijemo malo soka i kažemo: “ahhh”, dok kašikom probamo jelo kažemo: “aaaammm”, udaramo rukom u nešto poput doboša i dodamo izraz: “buuuuum!”, pokrećemo mali autić i kažemo: “biiiip, biiiip” itd. Sve ovo ponavljamo gledajući dijete u oči i podstičući ga da i ono imitirajući izgovara isto.
- Tražim pomoću komunikacije
Sljedeći važan korak je da dijete nauči da traži nešto pomoću komunikacije. Vi možete podsticati dijete na komunikaciju s vama, ne samo neverbalno, nego i vokalizacijom nekog glasa ili cijele riječi. Ako izostaje komunikacija do te mjere da dijete ne traži nikada ništa od roditelja/učitelja, onda treba demonstrirajući da ga naučimo da traži. Na primjer: ako omiljenu igračku postavimo dovoljno visoko da je ne može dohvatiti, ali je može vidjeti, čekamo da nam se dijete obrati npr. da nas uzme za ruku i da nam da do znanja da želi tu igračku ili čekamo da uloži napor da je samo dohvati. Ali, ako ono to ne uradi, onda mi postupamo ovako: uzmemo dijete za ruku, priđemo igrački, pokažemo prstom i imenujemo je, npr: “Medooo”. Ako nas dijete od početka slijedi u ovome, dajemo mu potkrepljivač, a onda ga u narednom pokušaju podstičemo da nam pokaže prstom ono što želi. Slijedimo taj postupak sve dok dijete ne zatraži željeno imitirajući traženu riječ, koja je, u ovom slučaju “medo”, a koja iz usta djeteta može da se čuje i kao “oooo” , “ meoo”, “dooo” itd. Ali, svako imitiranje moramo nagraditi.
Nakon što smo se pripremili, počinjemo s imitiranjem i obično idemo po ovome redosljedu:
- samoglasnici
- suglasnici
- imitiranje slogova: ba, ta, da, ma, te, itd.
- slogovi koji se ponavljaju, poput: mama, baba, dada, papa, itd.
- jednostavne riječi
- riječi koje imaju dva uzastopna suglasnika (npr. "bravo", "tvrdo", itd.)
Tekst preuzet iz dokumenta Priručnik 101 aktivnost za djecu sa smetnjama u razvoju.
