VIZUELNE STRATEGIJE
Djeca imaju različite stilove učenja, ali većina djece s invaliditetom imaju poseban vizuelni stil učenja - oni bolje razumiju ono što vide od onoga što čuju. Nesposobnost da razumije informaciju koja mu se daje, može biti žnačajan faktor koji govori o nemogućnosti djeteta da bude aktivni učesnik u školskim aktivnostima i porodičnom ambijentu.
Za prevazilaženje ovih barijera razvijeni su razni programi i strategije, koji se fokusiraju na upotrebu vizuelnih pomagala za olakšavanje i poboljšanje komunikacije.
Vizuelna sredstva su se pokazala od velikog značaja i pomoći u poboljšanju receptivne i ekspresivne komunikacije, u poboljšanju učešća u školskim aktivnostima i ukupnom ponašanju. Djeca s invaliditetom često nešto ne razumiju zbog toga što se uobičajena komunikacija odvija brzo, riječi i gestovi su trenutni, pa dijete nije u stanju da fokusira pažnju i savlada/shvati informaciju tako brzo. Vizuelna informacija poput objekata, figura i pisanog govora traje duže i pruža djetetu mogućnost da se duže koncentriše, te je to razlog što ono razumije bolje ono što vidi od onoga što čuje. Zato možemo pomoći djeci s invaliditetom upotrebom vizuelnih sredstava koja im omogućavaju: proces jezika/govora, organizaciju misli, razumijevanje informacija i druge sposobnosti potrebne za njihovo dobro funkcionisanje.
Koja su vizuelna sredstva?
- Gestovi i pokreti tijela
- Signali i okruženje
- Objekti
- Fotografije
- Figure
- Pisani tekst i sve drugo što može pomoći komunikaciju
Vizuelna sredstva pomažu djeci da imaju razumljivije i predvidljivije okruženje, pomažu im da razumiju što treba da rade, a što ne.
Vizuelne performanse
- Gradimo kockicama prema datom modelu
Osposobljavamo dijete da pravi nešto od kockica po datom modelu; na početku uradimo mi, a nakon što dijete nauči, samo će moći da napravi zadati model čak i na osnovu fotografije. Najprije nađemo oblik koji ima istu boju kao kockica, zatim pravimo model s dvije kockice u 3D (npr. crvene i zelene), pa s tri kockice, a onda s djelovima koji imaju različite forme, otežavajući postepeno dati zadatak.
- Igre sastavljanja (puzzle)
Obično se sva djeca zabavljaju igrama sastavljanja. U razvoju djece i njihovih vizuelnih sposobnosti ove igre su nezaobilazne. Na početku djetetu predstavimo igru sastavljanja (slagalice) iz dva djela, koje kada se sastavljaju daju cijelu figuru; onda otežavamo igru upotrebljavajući slagalice od 3, 4 dijela i tako redom usložnjavamo zadatke. Igru sastavljanja možemo kreirati sami, npr. crtajući jabuku na kartonu koji dijelimo na dva dijela, prikažemo tok igre, prvo mi, a onda dijete, dok ne razumije što se traži. Kada dijete prisvoji imitiranje igre sastavljanja nakon odraslog, pokažemo mu samo fotografiju kako treba da igleda ono što želimo da sastavi i dopuštamo da dijete proba samo.
Možemo presaviti list na 6 djelova, a onda na njima crtamo bojicama određenu formu, isiječemo i imamo igru sastavljanja od 6 djelova.
- U vizuelne performanse spadaju i ove aktivnosti:
- Identifikacija i uparivanje dva ista objekta, figure ili fotografije: pred dijete iznesemo 3 olovke u različitim bojama (crvena, žuta i zelena), a u ruci držimo crvenu olovku; zatim tražimo od djeteta da i ono nađe istu. Možemo i da iznesemo geometrijske figure i tražimo da dijete nađe par za trougao, kvadrat ili krug.
- Identifikovanje objekata na osnovu fotografije: pred dijete iznesemo fotografije čaše, kašike i viljuške i predmete – kašiku, viljušku i čašu, pa tražimo od djeteta da upari predmet s odgovarajućom fotografijom.
- Uparivanje istih i sličnih fotografija: prvo se nude iste figure ili fotografije za uparivanje, npr. fotografije s po dvije iste životinje. Onda se prelazi na sljedeći nivo gdje se nude fotografije životinja, ali ne identičnih već npr. pas i pas koji drži kost u čeljustima, ili bijela i crna mačka, i tako redom, sve tražeći uparivanje.
Aktivnosti se usložnjavaju još više kada su djeca već naučila kategorizaciju raznih stvari. Recimo, različite fotografije grupišemo na fotografije životinja, cvijeća, automobila, odjeće, obuće, hrane, namještaja, voća i povrća itd. I svaka aktivnost postepeno može da se dijeli na podaktivnosti, u zavisnosti od stepena razvoja djeteta. Tada smo već u situaciji da od djeteta tražimo da sparuje prevozna sredstva prema tome da li su kopnena, vodena ili vazdušna; životinje prema tome jesu li domaće, divlje (šumske, iz džungle itd.), ili su životinje koje žive u vodi, lete itd. Uvijek treba imati na umu procjenu početnog stanja u kojem se nalazi dijete, odnosno njegova sposobnost, i iz tog statusa kreiramo program po kojem nastavljamo rad.
- Identifikujem sastavne djelove
Naredni važan korak u vizuelnom performansu je identifikacija sastavnih djelova nekog objekta/cjeline. Npr. djetetu pokažemo dvije fotografije na kojima su prikazani dnevna soba i kupatilo (ali, možemo sparivati i ljeto i zima, more i kopno, itd.). Sastavni elementi za prvu varijantu bile bi fotografije: televizora, kauča, stola, peškira, četkice za zube, šampona itd. Od djeteta se traži da identifikuje koji od prikazanih predmeta pripada određenoj fotografiji. Teža aktivnost je kada preko sastavnih djelova tražimo identifikovanje cjeline. Npr. na osnovu fotografije repa neke životinje, dijete treba da kaže ime te životinje; za fotografiju točka, dijete treba da kaže “auto - kola”; za fotografiju korijena, dijete treba da kaže tj. da zna da je to dio “drva”; za fotografiju na kojoj se vidi nogar od stolice, dijete treba da identifikuje dio stolice itd.
- Kako nastavljamo niz?
Ova aktivnost traži da dijete zna da nastavi zadati niz. Prvo se daje prosti niz koji označavamo s “AB”. Npr. uzmemo figure ili fotografije lopti i jabuka. Niz počinje lopta, slijedi jabuka, a nastavlja se u istom odnosu: lopta-jabuka, lopta-jabuka... i traži se da dijete zna što dolazi u ovom nizu (nakon lopte ili nakon jabuke). Prelazimo na komplikovaniji niz koji nazivamo “ABC”. Npr: lopta - jabuka - olovka, lopta - jabuka - olovka… dijete treba da zna što dolazi poslije svakog od predmeta. Složeniji niz, niz "ABB", čine lopta - jabuka - jabuka, lopta – jabuka - jabuka, itd. Kombinacije mogu biti i: ABBC, AABC i tako redom, sve u zavisnosti od stepena razvoja djeteta
Uspostavljamo neku rutinu
Rutine su za porodicu dobrodošle jer omogućavaju da stvari teku bolje i laganije. One takođe pomažu djetetu s invaliditetom da stekne sposobnost da se snalazi bolje u različitim situacijama. Rutine smanjuju nivo anksioznosti i straha, osnažuju dijete da preduzme neke aktivnosti, razvijaju njegovu komunikaciju u porodici i društvu, pomažu mu u planiranju itd.
Na primjer, jedna rutina koja se može praktikovati jeste popodnevni izlazak u šetnju/plažu. Imajući ovo kao već formiranu rutinu, dijete neće nastojati i neće imati zahtjeve (često i uz plač i ljutnju) da izađe prijepodne, nego će čekati određeno vrijeme. Rutine mogu biti svakodnevne kao npr. pripreme za spavanje: peremo zube, oblačimo pidžamu, gasimo svijetlo/palimo lampu, čitamo knjigu i zaspemo; mogu biti nedjeljne npr. idemo u šoping: oblačimo se, putujemo autom, ulazimo u prodavnicu, kupujemo (ovdje možemo dodati listu stvari koje kupujemo ili ne kupujemo, ako je riječ o stvarima koje ne želimo da naše dijete ima/kupi). Rutinu koristimo i za postizanje određenih ciljeva. Ako nam je cilj povećanje komunikativnosti djeteta, onda možemo stvoriti rutinu da kada dijete dolazi iz vrtića/škole: odlaže tašnu, presvlači se, pere ruke, ruča, priča s roditeljima o onome što se događalo u vrtiću ili školi. Dijete će se tako angažovati svakog dana sve više da učestvuje u razgovorima, jer stekavši rutinu zna što se očekuje od njega.
- Moja rutina
Važno je da se opredijelimo kako ćemo imenovati neko ponašanje koje želimo pretvoriti u rutinu u kući ili u školi. Npr: 1. Vrijeme spavanja; 2. Odlazak u kupatilo; 3. Priprema za ručak; 4. Reci „dobro jutro“; 5. Sjedi u klupu; 6. Radimo domaći, itd.
Unaprijed ćemo odrediti korake tj. niz radnji, i pripremimo vizuelna sredstva. Na početku će to djetetu izgledati nerazumljivo, ali to je tek početak, gdje morate biti uporni i morate stalno ponavljati sve aktivnosti po zamišljenom redosljedu sve dok dijete to ne usvoji i uradi samostalno!
Morate obratiti pažnju da proces učenja počinje onda kada imate zadobijenu pažnju djeteta. Kada to imamo, onda govorimo kratko i jasno s njim, ponavljajući korake u nizu i uz upotrebu neophodnih sredstava. Vizuelne šeme možemo pripremiti sami uz korišćenje fotografije djeteta ili fotografiju druge osobe (ali, dijete mora znati ko je) dok vrši određenu radnju, ili možemo da koristimo crteže koji predstavljaju razne radnje, što se određuje u skladu sa stepenom razvoja djeteta.
- Primjer:
- Svlačim pantalone
- Sjednem na šolju
- Koristim toalet papir
- Oblačim pantalone
- Perem ruke
- Primjer:
- Prijepodnevni raspored:
- odložim tašnu
- sjednem s grupom drugarima
- matematika
- vrijeme ručka (ručam)
- kupatilo
- čitanje
- Primjer
- Dobro ponašanje:
- ruke na klupi
- sjedim
- slušam
- radim
- pratim raspored
Ružna ponašanja:
- gađam nekoga
- grizem
- vičem
- džangrizam
Socijalne priče
U praksi se takođe koriste i takozvane socijalne priče, koje se kreiraju individualno za dijete, ali i za odrasle, kako bi se opisala određena situacija, aktivnost, događaj itd, a s ciljem da dijete to bolje razumije i savlada. Prema Gray (koja je kreirala socijane priče u svom radu s djecom koja imaju autizam), socijalne priče su pisana ili vizuelna uputstva koja se kazuju i opisuju djetetu.
Npr. Jedna socijana priča napisana za situaciju „ružni snovi-noćne more“ može izgledati ovako: - Ponekad sanjam ružne snove. Isto kao kod drugih snova, događaj nije istinit. To su samo fotografije u mojim mislima. U redu je to što se plašim. Mogu reći sebi da je nešto normalno i da je samo ružan san ili mogu zatražiti pomoć od odraslih. Kada se ujutru probudim, vidjeću da je sve u redu. (Carol Gray, 1994)
Jedna socijalna priča s vizuelnim elementima u vezi s poželjnim ponašanjem može izgledati ovako:
Ako me neko povređuje ili uznemirava: pogledam ga u oči; pokažem rukom na znak STOP; kažem mu: "Stani, ne sviđa mi se”; ako ne stane, tražim pomoć od učiteljice.
Školska pravila: slušam učiteljicu; dižem ruku i čekam red kada želim da govorim; ne vičem u školi; držim se reda kada izlazimo iz razreda; ruke držim pri sebi i ne nogatam; radim domaće zadatke; stvari ostavljam na svoje mjesto.
- Moja socijalna priča
U praksi se koriste raznovrsne socijane priče. Mi ćemo ovdje dati primjere kako treba da izgleda jedna socijalna priča, a onda vi možete kreirati vašu!
Chan i O’Reilly (2008) su koristili set socijalnih priča kako bi intervenisali u ponašanju dva dječaka s autizmom u inkluzivnom razredu. Opisaćemo slučaj dječaka Mata. Za njega su rađena neke socijalne priče s ovim ciljevima:
- da sjedi uspravno na stolici,
- da ne diže ruku kada je pitan neko drugi,
- da ne komentariše ili pravi nepotrebnu buku.
Za svako od ovih ponašanja kreirana je po jedna socijalna priča i svakog jutra pred Matov odlazak u školu preduzimane su ove radnje:
- dopušteno je da Mat pročita socijane priče,
- odgovarao je na pitanja u vezi s tim,
- odigrana je igra s ulogama.
Kada bi Mat pročitao naglas neku socijanu priču, postavljeno mu je pitanje koje je trebalo da ga uputi na nalaženje rješenja odnosno na postizanje željenog cilja u Matovom ponašanju. U vezi s ponašanjem na času, pitanje je bilo: „Što treba da radiš kada neko postavi pitanje u razredu?” Od Mata je traženo da ponovi dio iz priče baš o tome. Zato što je u priči dato i rješenje kako u takvoj situaciji treba da reaguje Mat. Kada Mat odgovori ispravno, pohvali se. Ako nije odgovorio ispravno, upućivan je da ponovo pročita dio o rješenju. U igri s ulogama instruktor i još jedan odrasli igraju tj. dočaravaju određenu situaciju. Instruktor igra učitelja, a odrasli ima ulogu učenika.
Njegov zadatak je da diže ruku samo kada učitelj pita njega, ili diže ruku, ali ne govori dok mu učitelj (instruktor) ne da riječ. Kada je Matu bilo teško da razumije igru s ulogama, korišćena su i verbalna objašnjenja. Ova intervencija ja trajala 5 nedjelja, u 13 sesija, a svaka sesija se odvijala prije dolaska u školu i trajala je 10-20 minuta. Autori su zaključili da je upotreba ovoga seta kod Mata dala sljedeći rezultat:
- smanjeno je nepoželjno ponašanja u razredu;
- povećan je broj dizanja ruke (javljanja);
- smanjeni su neprikladni vokali (glasovi).(Chan & O’Reilly, 2008)
Pravila u razredu
Pravila u razredu je neophodno poštovati da bi proces nastave tekao nesmetano. Skoro uvijek se traži od učitelja da dijete s invaliditetom smjesti blizu sebe, u grupi s ostalom djecom, ali ne izolovano. Djetetovo mjesto ne treba mjenjati zato što promjena može biti izvor frustracije za dijete s invaliditetom. (U zavisnosti od potrebe djeteta može se tražiti da njegova klupa bude blizu izvora svjetlosti/prozora, ali u slučajevima dekoncentrisanosti zbog spoljnih nadražaja, može i da se udalji.) Kako bi se ambijent što više prilagodio, može se zatražiti i da se u školi postave trake u boji, kao svojevrsni putokazi, kako bi se pomoglo djetetu da se samo orjentiše i dođe do svoje učionice. Samostalna orijentacija u školi je veliki korak ka osamostaljenju djeteta i zbog toga treba i kod kuće da radimo s njim na tom planu. Pomoću fotografija škole pripremamo dijete da identifikuje put do učionice, od učionice do kupatila, i tako redom.
- U mom razredu
Da bi dijete naučili rutini u razredu ili da bi dijete naučilo raspored, možemo koristiti razne figure ili fotografije kako bi aktivnost učinili lakše savladivom. Imenujemo i postavljamo razne fotografije ili figure po različitim djelovima razreda (škole, kuće) da bi pokazali koja je radnja u određenom prostoru i na određenom mjestu potrebna i poželjna. Nedjeljni raspored takođe može da se pripremi pomoću simbola ili fotografija. Možemo to učiniti pomoću fotografija iz knjiga ili pomoću ilustracija - bitno je da one pomognu djetetu da se snađe i shvati raspored predmeta koje ima određenih dana u školi. U zavisnosti od nivoa razvoja djeteta, razna poželjna ponašanja u razredu (kako smo pomenuli gore u Matovom slučaju), mogu se naučiti i pomoću socijalnih priča, ali ipomoću figura koje možete koristiti pojedinačno ili u raznim kombinacijama.
- Kada sam uznemiren
Kontrola emocija je često otežana kod djece s invaliditetom, naročito kod one s autizmom, djece s psihosocijalnim invaliditetom. Čak i za terapeute s iskustvom to je priličan izazov. Ono što se u tim slučajevima preporučuje jeste da prije djetetovog izlivanja emocija, mi identifikujemo elemente tj. znake koji upućuju da će doći do emocionalnog izliva. Neophodno je da na vrijeme uočimo i prepoznamo pokrete i karakteristike govora.
Moramo pratiti: ton, brzinu izgovaranja riječi, disanje, stisak ruku i nogu, ubrzane otkucaje srca, jaku anksioznost itd. Moramo imati dosta strpljenja kako bi mogli modelovati željeno ponašanje i dati pozitivni podsticaj za dobro ponašanje. Možemo imati neku vizuelnu ilustraciju poput ove u nastavku, koja pokazuje uznemirenost, ljutnju, ali i rješenja što dijete treba da uradi.
Kada sam uznemiren :
- mogu čitati
- mogu slušati muziku
- mogu odmoriti na jastuku
- mogu sastavljati puzzle
- mogu crtati
Tekst preuzet iz dokumenta Priručnik 101 aktivnost za djecu sa smetnjama u razvoju.
