Komunikacija
Komunikacija je jedan od glavnih aspekata u razvoju djece. Djeca imaju potrebu da razumiju druge i da drugi razumiju njih. Komunikacija je temelj svakog odnosa i neophodan elemenat učenja, igre i odnosa u društvu.
Komunikacija je mogućnost i htjenje da drugima prenesemo mišljenja, želje, zahtjeve itd. na verbalan i neverbalan način. Prvi korak u razvoju komunikacije kod djeteta je pravovremeni odgovor roditelja bilo prema gestu, bilo prema pogledu djeteta.
U početku, mi bebi odgovaramo kad god zaplače, dakle, odgovaramo na glas; zatim odgovaramo na pokrete, npr. kažemo: "Boli li te stomak, dušo?, “Hoćeš li da te nosim?”, “Povrijedio si prstić?” itd. Ovakav verbalni odgovor ohrabruje dijete da razvija svoje komunikacijske sposobnosti. Znači - prije nego što dijete počne izgovarati prve riječi, ono razvija čitav jedan sistem komunikacije preko neverbalnog govora: pogleda, izraza lica i gestova. Ove sposobnosti su veoma važne za kasniji razvoj govora kod djeteta. Prve poruke koje dijete razmjenjuje pomoću gestova i zvukova jesu prohtjevi ili protesti.
Tako dijete kreće, pruža se prema nekom objektu i često to čini i uz ispuštanje nekog zvuka. Ono okreće glavu na drugu stranu ili gura nešto kako bi pokazao da ga ne želi. Kada shvati snagu komunikacije, ono počinje da koristi više gestove, mijenja izraze lica ili pokazuje prstom, pokreće glavu u znak odobravanja ili neodobravanja, maše rukom („pa,pa...“), nasmiješi se na poznate riječi ili zvuke. Paralelno s neverbalnim sposobnostima komunikacije počinje da guguče i eksperimentiše zvucima. Djeca uče govor imitirajući druge, pa je i učenje imitiranja neophodan preduslov verbalnog govora. Djeca prvo nauče što je imitiranje kada vide odrasle da imitiraju postupke djeteta, pa nakon toga i ona imitiraju postupke odraslih.
Mirnoća u komunikaciji je od posebne važnosti, naročito kada radimo s djecom s invaliditetom. Odrasli moraju znati da ovaj posao zahtijeva veliko strpljenje, staloženost i mirnoću. Instrukcije je neophodno često ponavljati, treba ih modelovati i pokazivati, a treba se i suočiti s otporom prema saradnji, s ljutnjom, asocijalnim ponašanjem itd.
Komunikaciju, naročito s djecom sa spektrom autizma, preporučljivo je kombinovati s vizuelnim uputstvima, konkretnim i jasnim, a vrlo korisno je upotrebljavati figure ili fotografije i ilustracije. Upotreba simbola olakšava djetetu komunikaciju i obezbjeđuje najpovoljniji način komunikacije s drugima.
PECS (Picture Exchange Communication System) - sistem komunikacije figurama, funkcionalan je sistem koji ima za cilj učenje djeteta da koristi figure kako bi izazilo potrebe, zahtjeve, ono što je samo uočilo ili primijetilo itd. Na primjer, kada dijete pogleda nešto, odabere željenu figuru i pruži je roditelju, učitelju ili terapeutu, ono na taj način razvija komunikaciju. U nastavku su date neke aktivnosti koje služe za razvoj sposobnosti komunikacije, počevši od receptivnog jezika (sposobnosti da se razumiju dolazne poruke i da se odgovori na njih), imitiranja i razvoja govora.
Receptivni jezik
- Navedite ga da vas pogleda kada ga zovnete imenom
Zovite dijete po imenu i sacekajte 5 sekundi na odgovor. Ako dijete pogleda u vašem pravcu, pohvalite ga i nagradite. Ako vas dijete ne pogleda, pozovite ga još jednom, pokazujući prstom od njegovih očiju prema svojim očima i sačekajte odgovor. Ako tada odgovori, pohvalite ga, a ako ne odgovori, usmjerite rukama njegovo lice prema svom licu. Ovu aktivnost ponavljajte nekoliku puta, sve dok dijete ne nauči da odogovori nakon svakog poziva. Ovo je tipična aktivnost za djecu s autizmom koja izbjegavaju kontakt očima. Ova i naredne tri aktivnosti su veoma pogodne za rad s djecom s autizmom, kao i s djecom s psihosocijalnim invaliditetom.
- Gledaj, pokaži prstom…
Često djeca s invaliditetom, naročito djeca s autizmom, treba da nauče da gledaju, da pokazuju prstom, uzimaju ili daju učiteljici određeni predmet. Držite u ruci neki predmet i recite djetetu: ”Pogledaj ...“ imenujući predmet. Ako dijete pogleda objekat, pohvalite ga i nagradite, a ako dijete ne pogleda, ponovite postupak orjentišući/usmjeravajući i fizički dijete, sve dok i samo ne pogleda predmet. Ista procedura se primjenjuje i kada želimo da ga naučimo da pokaže prstom i uzme traženi predmet. Prvo namjestite ruku za pokazivanje prstom, a onda pred dijete postavite predmet (potkrepitelj), koji dijete voli. Pitajte ga: “Što želiš?" i podstičite da pokaže prstom i izgovori riječ kojom se imenuje taj predmet.
U zavisnosti od stepena razvoja i sposobnosti djeteta, predmeti se mogu zamijeniti figurama tih predmeta, pa učitelj i asistent koji radi s djetetom ili roditelj, mogu raditi i na obogaćivanju djetetovog rječnika uvodeći nove riječi i njihova značenja maltene svakog dana.
- Ja znam što je to
Prvo imenovanje kod djece se javlja za predmete/ljude koje vole. Radi stimulisanja komunikacije, pred djecu iznosite njima drage predmete i podstičite ih da ih imenuju (ili nazivaju približno imenu) i pružite mu ih odmah u obliku nagrade. Imenovanje postepeno prenosimo na članove porodice. U ovu svrhu možete koristiti porodične fotografije pomoću kojih imenujete prvo roditelje s: mama, tata, a potom i: brat, sestra, baba, djed i tako redom. Nakon toga, dijete učimo i njihovim imenima, pa prezimenu, a onda nastavljamo i s drugim posebnostima koje se mogu konstatovati iz fotografije ili iz njihovog realnog stanja. U ovome su posebno od značaja fotografije članova porodice u raznim prizorima, npr: tata dok čita novine, majka dok sprema jelo, itd. Te fotografije nam pomažu da dijete imenuju i razne postupke, dakle da obogaćuje rječnik novim riječima.
Postupci / glagoli su važan dio komunikacije i njihovo učenje iziskuje posebnu pažnju. Neke radnje se mogu vršiti neposredno s djetetom uz imenovanje tokom same radnje, neke druge možemo tražiti pomoću fotografija. Npr: "pijem sok", "jedem makarone", "skačem"…, te mogu da se kombinuju s fotografijama i direktnim radnjama.
Karakteristike - Kada djeca imaju značajan fond riječi koje razumiju, onda ih treba naučiti raznim osobinama predmeta. Na primjer, veličini i boji. Kasnije će djeca naučiti da prave izbor između dva predmeta/figure koji odgovaraju opisu koji je dao učitelj, asistent ili roditelj. Tada će npr. kada ispred djeteta stavimo jednu crvenu i jednu zelenu loptu i kažemo mu: ”Daj mi crvenu loptu”, ono biti u stanju da pruži baš crvenu loptu.
U ovim aktivnostima podstičemo dijete da odgovara na pitanja poput: „Šta je ovo“, „Koje je boje lopta“? Ovo su prosti primjeri kako počinjemo da učimo dijete o karakteristikama predmeta, kao što su: boja, veličina, oblik itd. Iz fotografija bliskih osoba (ili iz raznih iliustracija) možemo djecu naučiti raznim karakteristikama, poput: plav, braon, visok, nizak, mršav, debeo, duge kose, s brkovima itd.
- Razumijemo funkcije i biramo tražene objekte
Kada dijete ima ispred sebe nekoliko različitih figura (npr: kašika, olovka, telefon, lopta i dr.), mi ga pitamo: “Čime jedemo?" - dijete treba da pokaže na kašiku; “Čime igramo?” - dijete pokaže na loptu itd. Ako imamo fotografije policajca, ljekara i kuvara, možemo pitati dijete: “Ko nas pregleda u ambulanti?”, "Ko nam pokazuje kako se moramo ponašati u saobraćaju?” i slična pitanja. Klasifikacije objekata se mogu vršiti po grupi kojoj pipadaju, npr: od grupe figura s plodovima voća ili povrća, vozila, žvotinja... tražimo od djeteta da ih razlikuje ili klasifikuje po pripadnosti određenoj grupi.
U drugim slučajevima možemo postaviti tako da neke figure plodova, autića i životinjica (igračaka) budu manje, a neke veće. Na isti način ih učimo raznim karakteristikama, npr: od različitih lopti tražimo onu koja je manja ili veća, crvena ili s prugama itd. S fotografija raznih ljudi možemo naučiti karakteristike (plavokos, smeđ, visok, nizak, mrašav, debeo, dugokos, s brkovima itd.). Možemo postaviti tako da neko voće, vozila ili životinjica (igračka) bude veća, a neka manja.. Ali, klasifikacija se može vršiti i na osnovu boja i bilo koje druge karakteristike.
Tekst preuzet iz dokumenta Priručnik 101 aktivnost za djecu sa smetnjama u razvoju.
