Motivacija
Kada govorimo o motivaciji, mi se, u stvari, fokusiramo na podsticanje entuzijazma i interesovanja kod djece, a koje će rezultirati njihovim angažovanjem. Ne postoji magična formula za to jer se različitoj djeci ne sviđaju iste stvari, a motivisati dijete s invaliditetom, poseban je i, često, izuzetan izazov.
Za svu djecu motivacija je posebno važan faktor u procesu učenja. Neke aktivnosti su same po sebi motivišući za dijete, dok je za neke druge potrebna spoljna, motivišuća podrška kao podsticaj za djetetovo angažovanje.
Porastom djetetovog angažovanja u aktivnostima i uspjehom djeteta pri savladavanju i učenju određene aktivnost, povećava se i njegovo zadovoljstvo. Kada je dijete zadovoljno, još više će se angažovati, te je to pravi model koji nam treba. Treba obratiti pažnju na činjenicu da ako dijete nijednom ne dobije barem nešto kao kompenzaciju za napor u učenju, proces učenja bi mogao biti prekinut.
Pojedina djeca s invaliditetom se teže motivišu, naročito djeca s autizmom, i to iz više razloga, npr: - ona se ne motivišu pohvalama, pažnjom i bliskošću; - ona preferiraju aktivnosti ili pokrete ponavljanja (stereotipe) više nego igračke ili aktivnosti koje zaokupljuju ostalu djecu. Međutim, učitelji i roditelji se nikada ne smiju predati ili odustati, jer, iako potkrepljenja i podrške za djecu s invaliditetom mogu biti limitirani i zahtijevaju mnogo vremena i aktivnosti za njihovo otkrivanje, ne treba zaboraviti da svako dijete, bez izuzetka, ima svoja interesovanja i preferencije.
Karakteristike dobre motivišuće (potkrepljenja)
U startu zaboravite sve prethodne ideje koje ste imali u pogledu motivacije djece. Djeca s invaliditetom, a naročito djeca s autizmom, poznata su po neobičnim interesovanjima i neočekivanim predmetima za igru: žice, niti konopaca, pertli, ključeva, šarafa... Njih zanimaju aktivnosti poput: ređanja predmeta, oštrenja olovaka, otvaranje i zatvaranje neke kutije/predmeta, paljenje/gašenje svijetla, brisanje i dr.
Dobro potkrepljenje je nešto što učitelj, asistent ili roditelj mogu kontrolisati tokom upotrebe, a treba ga koristiti samo tokom časova učenja. Dijete često ulaže napor da nešto nauči ili se angažuje do kraja u nekim aktivnostima kako bi bilo nagrađeno, i ova nagrada treba da se stepenuje prema tome kada se aktivnost sprovede djelimično ili potpuno uspješno. Pomoću potkrepljenja djetetu dajemo do znanja da u zavisnosti od njegovog angažovanja dolazi i do raznih nagrada. Dobro potkrepljenje je nešto što djetetu može da se da lako i u datom trenutku.
Na početku, potkrepljenje treba davati 2-5 sekundi nakon što dijete realizuje ono što smo od njega tražili. Npr. djetetu se daje komadić čipsa, jedan smoki ili malo soka za svaki napor da nauči nešto, ali ne treba nikako davati pun tanjir čipsa ili punu čašu soka - ono što se djetetu sviđa, daje mu se u malim količinama, da ne bi došlo do zasićenosti i tada potkrepljenje nema efekta. Osim hrane ili pića, djetetu se kao nagrada za trud može dati neka igračka koja mu se sviđa, ali i ona u ograničenom, kratkom vremenu, nakon čega mu se igračka oduzima. Oduzimanje može kod djeteta izazvati negativni efekat, pa je zato dobro da se počne s potkrepiteljima koji se konzumiraju (jedu, piju).
Kada dijete shvati ideju rada/učenja za nagradu, ono kasnije lakše prihvata oduzimanje igračke, jer zna da će je ponovo dobiti ako se potrudi. Proces oduzimanja igračke može da se olakša tako što ćemo ustanoviti izvjesnu rutinu - npr. prije oduzimanja igračke brojimo do pet. Djeca se mogu podržati i nečim što ona sama upotrebljavaju za stimulisanje igre, npr. komadićem kanapa/vunice, koje vole da drže u ruci. Ali, nemojte misliti da s nečim takvim možete podstaći dijete na ponavljanje pokreta, jer kao i sa svim drugim potkrepljenjima, djetetu se daje samo za jedan kratak period i tada može biti snažan stimulans za dijete. Kada tragate za potkrepljenjima, razmišljajte o tome da ona mogu biti raznovrsna, ne samo hrana i igračke, jer djeci dosade iste stvari - zato se trudite da raznovrsnošću pomognete djeci, tim prije što će to pomoći djetetu da naučeno pokaže u raznim situacijama. Jer, ako upotrebljavate samo hranu kao potkrepljenje, dijete se kasnije može navići i angažovati samo u prisustvu hrane.
Kako razumjeti što se sviđa djetetu?
Napravite listu predmeta/ponuda koje bi mogli koristiti kao potkrepljenja, jer vam to može pomoći da dobijete pravu informaciju od roditelja i, istovremeno, može da vam posluži da se prisjetite i dodate ono što se ne nalazi na vašoj listi; u to ćete se uvjeriti kad vidite prijedloge koji slijede:
Iznesite pred dijete nekoliko vrsta slatkiša i grickalica, nek bude 5 do 8 mogućih izbora: čokolade, krem-banice, keks... Ako dijete u roku od 5 sekundi izabere jedno, onda je to ono traženo potkrepljenje. (Maric, Milic, 2015). - Uklonite najželjenije potkrepljenje i postavite pred dijete ostala, dok ne uspijete da identifikujete 3 do 5 potkrepljenja. Mogu se koristiti i razne igračke, bojice, lutke, samoljepive sličice i sl. - Ovako saznajete koje je potkrepljenje jače, a koje slabije, ali i to koje uopšte nije interesantno vašem djetetu.
Hrana:
- Keks
- Slatkiš/grickalice
- Sladoled
- Pomfrit
- Voćni sok
- Kokice
Senzorska potkrepljenja:
- Igre s vodom
- Igre s pijeskom
- Igre s orizom/pasuljem
- Plastelin
- Igre s mjehurićima
- Perje
- Igre s magnetom
- Perle
- Špaga/vuneni konac
- Masaža
Vizuelna potkrepljenja:
- Igračke sa svjetlima
- Svjetleći objekti
- Figurice / fotografije
- Papir u boji
- Video snimci
- Objekti koji se kotrljaju/njišu
- Ručna lampa
- Ogledalo
- Slikovnica
- Stikersi (razne samoljepive sličice)
- Računarske igrice
Auditivna potkrepljenja:
- CD s muzikom
- Zvučne igračke
- Zvečka
- Pjevanje djetetu
- Muzički instrumenti
Aktivnosti koje dijete voli:
- Puzzle - slaganje
- Klasifikacija predmeta
- Uparivanje odgovarajućih figura (matching)
- Bojanje
- Igre gradnje s kockicama
Socijalna potkrepljenja:
- Golicanje
- Zagrljaji "Evo ruka"
- Aplauz
- Zajednička igra
- Igranje kartama
Važni elementi rada s djecom s invaliditetom:
Posmatranje
Odrasli moraju započeti interakciju s djetetom s invaliditetom tako što će najprije određeno vrijeme posmatrati dijete, a ne odmah i odjednom direktno pokušati komunikaciju s njim. Tokom posmatranja težimo da razumijemo i shvatimo što nam dijete „kazuje“ svojim ponašanjem.
Na primjer, ako se dijete interesuje za određeni predmet, vi ćete prići (ne suviše blizu) i stvoriti osnov za početak interakcije s njim, omogućavajući djetetu fizički i emocionalni komoditet; tada ćete, s distance koja ne remeti fizički prostor oko njega, saopštiti djetetu neku konstataciju u vezi s objektom njegovog interesovanja, i nećete se djetetu direktno obraćati pitanjem.
Upotreba vizuelnih elemenata kako bi objasnili aktivnost
Djeca s invaliditetom često imaju ograničen fond riječi. Često dijete uopšte ne razumije ono što mu se kaže, ali ako ono što kažemo kombinujemo s vizuelnim elementima, djetetu će biti lakše, biće spremnije da shvati i lakše će se prilagoditi traženoj situaciji. Dakle, informacija treba da se daje u raznim formama s ciljem da se ta informacija zapamti ili registruje. U poglavlju o komunikaciji čitaćete opširnije o značaju vizuelnih elemenata.
Tonalitet glasa i forma izražavanja
Od posebne važnosti u komunikacji s drugima, posebno s djecom, jesu tonalitet i izražavanje. Tokom rada s djecom s invaliditetom moramo govoriti stabilnim i umjerenim tonom, izražavajući se jasno i jednostavnim riječima koje dijete poznaje. Pritom, moramo tražiti/održavati kontakt očima. Od posebne je važnosti trud da ono što govorimo ne bude emotivno obojeno; npr. naš glas ne smije odražavati emocije poput: ljutnje, gorčine, šaljivosti ili potsmijeha i sl. Govor treba da nam posluži kao podsticaj za dijete u otvaranju mogućnosti za lakše komuniciranje. Tokom davanja instrukcija treba da budemo jasni, da ponavljamo instrukciju nekoliko puta u kratkim i prostim rečenicama, modelirajući traženi zadatak i postupak ili služeći se vizuelnim sredstvima.
Izbor aktivnosti
Razvoj djece s invaliditetom često ne ide uporedu s uzrastom. Kada biramo aktivnost treba da vodimo računa koja aktivnost odgovara djetetovom razvoju i da li ima potreba da se modifikuje. Ponekad može izgledati kao da dijete ne prihvata ništa (ne uči) od određene aktivnosti, ali zapamtite da tokom svake aktivnosti, osim što se vezuje za vas, dijete nauči nešto novo.
Tekst preuzet iz dokumenta Priručnik 101 aktivnost za djecu sa smetnjama u razvoju.
