Emocionalnom inteligencijom spoznajemo vlastite osjećaje, prilagođavamo se, pronalazimo prijatelje, uspostavljamo dobre odnose prema drugima, postajemo nezavisni. Ona se smatra podvrstom društvene inteligencije i njeno postojanje u društvenim okvirima nije bilo poznato dugo vremena. Posebna važnost je u tome što se određuje djetetovim karakterom, a time možemo procijeniti i koje su njegove emocije.
Važno je napomenuti kako emocionalna inteligencija nije mjerljiva i ne zavisi od koeficijenta inteligencije. Stoga, ako dijete ima visoko razvijen IQ to ne mora značiti da ima isto tako razvijenu i emocionalnu inteligenciju. Kao što je rečeno, emocionalnost zavisi i od temperamenta. Emocionalna inteligencija se, takođe, može ispravljati i usmjeravati tokom odrastanja.
Ako želimo razviti čvrste temelje za bolju emocionalnu inteligenciju našega djeteta, moramo imati autoritativan oblik roditeljstva. Kada naučimo postaviti jasne granice i biti im dosljedni, možemo zaključiti da smo uspjeli vaspitati i pripremiti dijete za dalji život. Opet, moramo znati dozirati autoritet i nježnost jer pomoću naše ravnoteže naše dijete može postati nezavisno i samopouzdano. Uz roditeljsku bezuslovnu ljubav i podršku, dijete mora imati i disciplinu. Komunikacija je ključna u svakom odnosu. Razvijajući je od malih nogu, dijete će na svom životnom putu naučiti sa svima komunicirati.
Dijete sazrijevajući i postajući zrelom osobom, mora razviti moralnu sposobnosti razlikovanja dobrog i lošeg ponašanja. Time razvija osjećaj za pozitivne i negativne moralne emocije.
Roditelji sve češće pribjegavaju svakodnevno ugađati svojoj djeci, a time i popuštaju kod svojih postavljenih granica. Tako žele iskazati svoju ljubav i to možda naizgled nije prevelika stvar. Ali, djeca uvijek moraju znati granicu kako bi uspjela razvijati svoje moralno ponašanje. Negativne emocije kod odraslih svakako ostavljaju tragove, ali kod djece tragovi negativnih emocija su daleko dublji. Lorens Šapiro (Lorens E. Shapiro) u svojoj knjizi „Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta“ navodi, ako dijete nema razvijenu empatiju, trebalo bi se podsticati izazivanje stida kako dijete ne bi ostalo ravnodušno. Takođe, ako se dijete počinje osjećati krivim za svoje negativno ponašanje, promijeniće se.
Kako je već potvrđeno da se empatija može „naučiti“, pred djecom ne smijemo skrivati svoje osjećaje. Bez obzira što oni izazivaju žaljenje i tugu, moraju znati da ne možemo uvijek biti srećni i zadovoljni. Takvim primjerima im pokazujemo da se svi osjećamo različito i da je dobro pokazivati dobre i loše emocije. Time im dajemo uvid u realan svijet u kojemu odrastaju. Djeca uče dijeliti svoje emocije s drugima te i to da u svakom trenutku mogu biti iskrena. Potrebno je razgovarati s djecom od malih nogu kako bi lakše prihvatila spoljni svijet, zatim sugerisati im što je dobro i zajedno s njima pronalaziti rješenja za novonastale probleme.
Uvijek je dobro naglasiti kako je pozitivno razmišljanje bolji izbor i treba težiti optimizmu. Osim toga je taj pozitivan stav bitan za postavljanje u određenim situacijama. Ako pesimistično sagledamo situacije, često ćemo upasti u deperesivna stanja koja nikad ne rezultiraju dobrim ishodima.
Roditelji moraju kod djece razvijati pozitivnost, ali i na njih prenijeti svoje optimistične stavove. Naučiti ih kako u svakoj situaciji pronaći najbolje rješenje problema.
Autor Lorens, takođe savjetuje roditeljima kako je moguće promijeniti način razmišljanja, tj. hemiju mozga djeteta. Djeci uvijek moramo dokazati da su problemi izvan njih, i da oni nisu problem, te da ih je uvijek moguće riješiti. Podstaknuti njihovo razmišljanje prije rješavanja problema. Takvim načinima možemo smiriti stresne situacije. Bitno je naučiti djecu kako prihvatiti problem i naći rješenja za njih. Samostalno rješavanje problema od malih nogu omogućuje im razvijanje raznih strategija pomoću kojih sami dolaze do rješenja. Djeci je potreban osjećaj samostalnosti u rješavanju određene situacije, a takav način im podiže samopouzdanje koje je dio emocionalne inteligencije.
Djeca kroz svoje odrastanje moraju naučiti razumjeti i izraziti svoje osjećaje. Od malih nogu dijete moramo upoznati s emocijama te kako ih može izraziti. Od malih nogu se to postiže crtanjem. Ako crtamo nasmiješeno dijete, i govorimo o tome kako je ono srećno, zadovoljno, voljeno, dijete će se tako upoznati s emocionalnim rječnikom. Isto je tako i kod osjećaja koji pobuđuju žalost, tugu, razočaranje. Kada smo dijete naučili kako treba verbalno komunicirati, isto tako ga možemo naučiti kako se neverbalno kontrolisati. Ako imamo dijete koje se uznemiri u stresnim situacijama, moramo ga prvenstveno naučiti kako se može smiriti disanjem. Poznato je da prilikom stresa srce ubrzano lupa i disanje postane pliće, naučimo ga vježbu kojom će smiriti svoje emocije. Dijete je potrebno sjesti, ili staviti u ležeći položaj, i naučiti disati. Udahnuti vazduh kroz nos, zadržati ga 10 sekundi i onda opet izdahnuti kroz nos. Udisaji i izdisaji moraju biti spori (trajati oko tri sekunde). Disati treba iz stomaka, ravnih i mirnih ramena. Tako dijete opet postiže kontrolu nad svojim emocijama. Postaje svjesno i može predvidjeti kako se na vrijeme smiriti.
U svakoj situaciji je dobro da se dijete navodi na pozitivno razmišljanje. Ponekad ćemo to moći postići razgovorom, dok drugi put samo svojom prisutnošću. Pozitivna razmišljanja odbacuju negativne misli i osjećaje, a često se koriste i kao vrlo korisne tehnike koje dijete može upotrijebiti kada se nađe u problemskim situacijama.
Moramo biti svjesni da djeca svakodnevno uče pomoću različitih postupka i primjera svojih roditelja, usvajaju ponašanje svojih ukućana i događaje okoline.
