Da li kriza može da preokrene škole na pozitivan način?
COVID-19 kriza dovela je do zatvaranja preko 124.000 škola u Americi. Većina će ostati zatvorena do sljedeće jeseni, uz vjerovatnoću brojnih izostanaka tokom godine. Od uvođenja obaveznog obrazovanja u Americi prije jednog vijeka, nikada nije došlo do ovakvog masovnog zatvaranja škola. Ni u vrijeme španskog gripa 1918, ni tokom Drugog svjetskog rata, ni nakon 11. septembra.
Učitelji i škole rade sve što mogu da bi se prilagodili čudnim novim okolnostima. Časovi na Zoom-u, učenje na daljinu, lekcije na Fejsbuku – sve je ovo u upotrebi, s različitim nivoom uspješnosti.
Ali šta će se desiti kad se škole vrate u normalu? Da li je zatvaranje bilo samo “dug sniježni dan”, kako je jedan predavač napisao? Ili će ovo iskustvo iz temelja promijeniti prirodu onoga što nazivamo školovanjem?
Vodeći istraživači politikologije i sociologije zabilježili su da se većina velikih društvenih promjena dešava tokom i nakon kriza. Prisjetite se samo razvoja socijalnog staranja nakon Drugog svjetskog rata u Evropi ili razvoja mreže socijalne zaštite tokom Velike depresije.
Ako se osvrnemo na američki obrazovni sistem, era nakon Građanskog rata je dovela do širenja obrazovanja nakon osnovne škole. Decenijama kasnije, uvođenje Zakona o pomoći veteranima (GI Bill) nakon Drugog svjetskog rata transformisalo je sistem visokog obrazovanja čineći ga pristupačnim za nove grupe Amerikanaca. COVID-19 definitivno može biti posmatrana kao velika kriza, dakle, i kao prilika za transformaciju obrazovanja.
Ovo je pet načina na koje, vjerujem, COVID može da promijeni budućnost škola – na bolje.
- Više socio-emotivnog učenja za učenike
Tokom pandemije su objavljeni brojni članci o tome kako da se učenici emocionalno nose s promjenama.
Kad su uobičajeni časovi prekinuti zbog COVID-19, socio-emocionalne vještine su dospjele u centar pažnje mnogih predavača. Jedan učitelj iz Minesote mi je u mejlu rekao: “U ovo vrijeme, rad na ravoju socio-emocionalnih vještina nije samo još jedna stvar koju treba dodati na listu obaveza za edukatore. To jeste lista.”
Rašireno je uvjerenje da treba da vodimo više računa o socio-emocionalnim potrebama naših učenika jer pate. Kad se vratimo u školu, učitelji i učenici će morati da se suoče s gubitkom poslova njihovih roditelja, teškom vremenu koje su proveli s porodicama kod kuće, i kako će ova kriza uticati na njihvou budućnost kad krenu na koledž. Ako se škole nastave, i ovaj rad ne bude među prioritetima, učenici će pomisliti da škole to ne razumiju i da nijesu u toku s njihovim potrebama.
Projekat Pronalazak načina (Project Wayfinder), organizacija koju sam osnovao i kojom rukovodim, specijalizovana je za razvoj socio-emocionalnih vještina kroz plan i program fokusiran na podršku mladim ljudima da razviju osjećaj svrhe. Upravo vidimo nagli skok potrebe za našim uslugama kako se škole pripremaju za povratak radu naredne školske godine, nakon COVID-19. Praktični administrator škola već razmišljaju o tome kako da obezbijede da njihovo osoblje može odgovoriti na emocionalne i psihološke potrebe učenika nakon pandemije.
Ovo je na umu svim upravama škola u zemlji, uključujući i Majkla Gejlsa (Michael Gayles), osnivača i direktora srednje škole IGNITE iz Dalasa. IGNITE je vrhunska škola koja daje prioritet socio-emocionalnim vještinama svojih učenika. Skoro mi je u mejlu Gejls napisao: “Značenje. Pripadanje. Povezanost. Emocionalno zdravlje. COVID je proširio našu svijest o potrebama ovih vještina naših učenika. Kriza će proći, ali se nadam da će sve uprave škola ovo postaviti kao svoje prioritete.”
Dijelim njegovu nadu da ovaj rad neće biti samo još jedna stvar za prekrižiti s liste obaveza ili privremeno upravlajnje krizom, već transformacija i integracija socio-emocionalnih vještina u naš obrazovni sistem.
- Veća pažnja na dobrobit nastavnog osoblja
Naravno, ova kriza značajno utiče na učitelje i nastavnike. Jejl centar za emocionalnu inteligenciju (Yale Center for Emotional Intelligence) sproveo je anketu s 5000 učitelja i nastavnika tokom COVID-19, s pitanjem da opišu tri najčešća osjećanja koja su imali svakog dana. Anksioznost, strah, zabrinutost, preopterećenost i tuga su bili među pet najčešćih. Anksioznost je, pak, bila najčešće pomenuto osjećanje, zaključuje se u studiji.
Nažalost, ovi zaključci su veoma slični onima iz studije koju je Centar sproveo 2017. Ta studija pokazuje da su se učitelji i nastavnici suočavali s gotovo istim problemima. Među pet najčešćih osjećanja bili su frustriranost, preopterećenost, stres, umor i sreća. Primarni izvor frustracije i stresa kod učitelja i nastavnika bio je osjećaj da nemaju podršku uprava škola u vezi s izazaovima da odgovore na različite potrebe učenika, testove s visokim ulozima i nastavne planove koji se stalno mijenjaju i da održe balans između privatnog i poslovnog života.
Sada roditelji moraju da uzmu ulogu koju su učitelji igrali za djecu, dok su ona zatvorena kod kuće. I Novosti koje se svakodnevno pojavljuju govore o izazovima koje učitelji i nastavnici imaju kada je u pitanju nastava na daljinu. S novom sviješću o tome šta podučavanje zapravo jeste, očekujemo da vidimo više zahvalnosti za njihov nekad potcijenjen rad.
Učitelji i nastavnici u Americi rade više sati nego i u jednoj zemlji članici Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Ali oni u našoj kultur ii dalje nijesu dovoljno poštovani, dobro plaćeni i nemaju autonomiju koja im je potrebna da bi dobro radili svoj posao. Ova kriza, nadam se, može dovesti do kulturne promjene u percepciji tereta koji učitelji i nastavnici nose i njihovih zasluga.
- Više trenerske i mentorske uloge za učitelje i nastavnike
Skoro svi učitelji i nastavnici koje znam slažu se u jednom: više nego ikad, njihov posao se odnosi na povezanost među ljudima. Zahvaljujući pandemiji, vidimo porast u komunikaciji jedan na jedan između učitelja/nastavnika i učenika preko poruka, Fejsbuk mesendžera (Facebook Messenger) ili preko Zoom-a. Više ovoga vidimo u bogatijim nego u siromašnijim školama, ali ovo ističe značaj direktnih odnosa koje je nekad teško ili skoro pa nemoguće razvijati uz prepreke u našem uobičajeno pretrpanom školskom rasporedu.
Godinama sam se raspravljao da predavači treba više da budu kao mentori ili treneri, a ne kao oni koji šire znanje i zavode discipline. Kako se ove dvije uloge razlikuju?
Prvo, mentori daju više sebe i razumiju da je njihova uloga pružanje podrške i ohrabrenja, umjesto održavanja discipline učenika ili prolaska kroz kurikulum. Mnogi učitelji i nastavnici koje znam dijele s učenicima informacije o tome kako oni izlaze na kraj s COVID-19, što je dovelo do jačeg osjećaja povezanosti i međusobnog razumijevanja.
Mentorska veza polazi od ljudkse povezanosti – to je dvostruka veza. Razlikuje se od klasične veze učitelj/nastavnik-učenik koja se zasniva na jednostranom pristupu, od učitelja/nastavnika ka učeniku. Najpažljiviji učitelji i nastavnici koje znam ulaze u profesiju najviše zbog veza s učenicima, ali je istina da je struktura škole (posebno srednje) takva da smanjuje mogućnosti povezivanja ili ih svodi na vannastavne aktivnosti.
Tokom godina, pojavili su se kreativni školski modeli, kao Big Picture Learning, koji imaju namjeru da razviju mentorske odnose. Učenici rade u bliskoj saradnji s jednim “savjetnikom” više godina, a on/a sa svakim učenikom i njihovim porodicama radi na razvoju individualnih planova učenja. Učenici se rakođe uključuju u praktični rad u organizacijama ili firmama gdje razvijaju odnose s mentorima i istražuju opcije za karijeru. Mnoge studije su pokazale da ovakav pristup dovodi do povećanog angažovanja učenika i jačanje interpersonalnih i intrapersonalnih vještina, kao što su saradnja, efikasnost i akademski angažman.
Zašto bi ovo trebalo da se desi nakon krize? Zato što su učitelji/nastavnici i učenici razumjeli vrijednost odnosa jedan na jedan. Zato što su učitelji/nastavnici dobili više autonomije i fleksibilnosti koja omogućava razvoj ovakvih veza, nasuprot onima koje se ne razvijaju u uobičajenom danu u školi. Zato što je kriza dovela u pitanje model industrijalnog obrazovanja – sadržaj na prvom mjestu i (zbog ovoga) roditelji, učitelji, nastavnici, učenici i uprave škola visoko vrednuju odnose između predavača i učenika.
- Više autonomije za škole i nastavnike, manje potražnje “gore-dolje”
U svijetlu naredbi za ostanak kod kuće tokom pandemije, mnoge države su promijenile zahtjeve za testiranje na kraju godine. Mnogi od testova su organizovani kao dobronamjerne, mada loše dizajnirane mjere javnih politika s ciljem da podstaknu odgovornost škola i smanje razlike u jednakosti za učenike druge boje kože.
Ipak, više od 15 godina nakon pokretanja akcije Nijedno dijete nije zapostavljeno (No Child Left Behind), skoro da nema podataka na koji način ovi testovi zadovoljavaju bilo koji od ova dva cilja. Niti ima podataka o tome da ovi testovi zapravo pomažu učenicima da savladaju materiju.
Ipak škole i dalje troše veliki dio školske godine pripremajući učenike za ove tstove, većina rukovodstava škola ih se gnuša, a učitelji i nastavnici ih navode kao glavni razlog za napuštanje profesije. Dakle, šta ako iskoristimo trenutak da odbacimo većinu ovih testova i nađemo druge načine da izmjerimo znanje, i oslobodimo vrijeme u školi za stvarno učenje? Mogu da vidim svijet u kome države, okruzi i federacija odlučuju da na više godina obustava ove testove, što bi omogućilo političku volju da se ukinu ovi testovi i razviju i osnaže škole i okruzi da produktivnije koriste vrijeme.
“COVID-19 je jedinstvena prilika u obrazovanju. Prvi put u 150 godina, odbacujemo industrijalni model obrazovanja.”
―Kejti Bar (Katie Barr), direktorica srednje škole Marija Kariljo (Maria Carillo High School)
Možemo se ugledati na Finsku – najefikasniji i najproduktivniji obrazovni sistem u svijetu. Finska organizuje testiranje učenika samo jednom u njihovom akaedmskom životu, daje učiteljima i nastavnicima više autonomije i zadaje manje domaćih zadataka učenicima, ali ima bolje rezultate na testovima čitanja i pisanja nego SAD.
- Više izbora i autonomije za učenike
U situaciji kada škole ne rade od 8.00h do 15.00h, odgovornost se fundamentalno razlikuje. Niko ne može da natjera učenike da sjede i prate na isti način. Učenici su dobili više autonomije i izbora.
Neko će možda osporiti ovo i reći da je loše – “Ako ne možemo da vidimo šta učenici rade, kako da znamo da li uče?” Možda ovaj trenutak pruža mogućnost da ponovo razmislimo o odgovornosti i mjerenju u odnosu na učenike. Jedna dosta citirana studija navodi da učenici najozbiljnije doživljavaju učenje kad su istinski motivisani da nauče nešto.
Usljed COVID-19, porasla je potražnja za programima kao što je Outschool, gdje učenici biraju onlajn časove s nastavnikom u malim grupama. Ova promjena je naravno u velikoj mjeri posljedica naredbe za ostanak kod kuće i potrebe za učenjem na daljinu, ali ovaj program ima dvije ključne komponente: nastavnici moraju imati želju da predaju materiju i učenici moraju odabrati program. Drugim riječima, postoji veća istinska motivacija na obje strane, što dovodi do boljih rezultata.
U eri COVID-19, mnogi učitelji i nastavnici su dobili bolji uvid u to kako podučavaju. “Tokom ovog vremena, učitelji i nastavnici su imali priliku da istraže onlajn platforme za učenje, razmisle o svrsi učenja, i osmisle aktivnosti koje uključuju učenika na potpuno novi način”, kaže Kejti Bar (Katie Barr), direktorica srednje škole Marija Kariljo (Maria Carillo High School), opšte srednje škole iz grada Santa Rosa, u kojoj uči oko 2000 učenika. Na primjer, Bar daje njenim učiteljima i nastavnicima više slobode u ovo vrijeme.
Bar je dugo vremena zastupala inovativnije srednje škole, ali je čest izazovno napraviti promjenu u u uobičajenim političkim okolnostima. Drugi director škole koga poznajem kaže da je vođenje srednje škole kao upravljanje nosačem aviona: sporo, bez mnogo okretnosti.
Ali, COVID-19 je naša šansa da temeljno razmislimo o našem sistemu. Bar kaže: “COVID-19 je jedinstvena prilika u obrazovanju. Prvi put u 150 godina, odbacujemo industrijalni model obrazovanja. Imamo dar da učimo zato što želimo – ne zato što moramo.”
Kad naredbe za ostanak kod kuće popuste, učenici u tradicionalnim školama će se možda suočiti s povratkom u školski model s manje autonomije i boriti se za više akademske slobode. Dodatno, učitelji i nastavnici možda neće željeti da se vrate na definisani kurikulum koji su ranije morali da prate. Kriza dovodi do prekida i inovacija – i obično stvara budućnost koja je bila moguća, ali ne i praktična prije krize. Drugim riječima, jednom kad ljudi iskuse nešto drugačije, obično može biti teško da se duh vrati nazad u lampu.
S obzirom na to da je američka obrazovna politika prilično decentralizovana, velika je vjerovanoća da će odgovor i potencijalne transformacije varirati. Vidjećemo različite modele od države do države, d distrikta do distrikta, od škole do škole, pa čak i od direktora do direktora. Nažalost, mnoge škole, možda i većina, vratiće se, manje-više, na stare načine. U drugim ćemo, pak, vidjeti temeljnu promjenu, posijano sjeme kome će trebati decenije da izraste.
Moja najiskrenija nada je da kad budemo gledali unazad na ovo vrijeme, moći ćemo da se smijemo s našom djecom i kažemo “Da, uradili smo to u školi ranije… Znam da to nema nikakvog smisla, ali nam je trebao COVID-19 da napravimo tu promjenu”. Možda ćemo početi da stvaramo škole i iskustva u učenju da spremaju učenike za budućnost, umjesto da ih vraćaju u prošlost. Ako je ikada i postojao katalizator promjene, onda ga živimo upravo sada.
Izvor: Greater Good Science
Prevela s engleskog: Anđela Radovanović
