Usred istorijske pandemije s mjerama fizičke distance, ljudi počinju da žale zbog „gubitka“ svog prethodnog života. Roditelji na Facebook stranici počinju da „žale“ za gubitkom rođendanskih žurki svoje djece ili maturske večeri. Objavljuju slike starih dobrih dana kada su njihova djeca bila okružena prijateljima, i kada nijesu morala osjetiti distancu.
U potpunosti osjećam njihovu bol i tugu, ali ne zato što je moje dijete izgubilo te stvari. To je zato što moje dijete s invaliditetom nikada nije ni imalo takve stvari, započinje priču Laura Smit (Laura Smith), udata majka dvoje djece, od kojih najstarije ima invaliditet.
Za moju ćerku s psihosocijalnim invaliditetom, kao i za mnogu drugu djecu poput nje to je njihova svakodnevna stvarnost. U riziku da možda ovo zvuči gorko, željela sam da iskoristim priliku i podignem svijest. Kada se više ne budemo morali distancirati, nadam se da ćete se sjećati djece s invaliditetom koje uvjek primorano moraju biti sa strane, globalne pandemije ili ne.
Dijete poput vaše djece na većinu načina. Dijete koje čezne za prijateljima. Dijete koje želi biti uključeno. Dijete koje se želi igrati. Dijete koje želi društvenu interakciju s vršnjacima. Dijete koje bi voljelo da bude pozvano u bioskope, rođendansku žurku ili na igru ali koje je „zaglavljeno“ kod kuće. Dijete koje se osjeća usamljeno. Jedina razlika je što se moje dijete tako stalno osjeća, a ne samo usred pandemije.
Kada se vaše dijete bez invaliditeta može ponovo družiti sa svojim prijateljima, molim vas da se sjetite koliko je bilo grozno kad su samo nekoliko mjeseci bili bez njih. Molim vas da se sjetite kako biste mogli podstaći dijete da se obrati djetetu s invaliditetom koje je uvijek bilo sa strane bez obzira na pandemiju. Taj osjećaj koji sada imaju tako se moje dijete stalno osjeća. Molim vas da ih naučite prihvatanju.
Moje dijete možda ne razumije društvene norme, ali to ne znači da nema unutrašnju želju da ima prijatelje. Mojem djetetu će vjerovatno trebati više strpljenja. Moje dijete će možda trebati više razumijevanja. Ali, moje dijete kao i vaše dijete očajnički želi da se osjeća „kao da pripada“.
Ako se pandemija može iskoristiti za bilo šta dobro, molim vas da edukujete druge kakav je osjećaj biti odsječen od ljudskog kontakta. Kako biste imali više ljubavi, više ljubaznosti i više inkluzije za sve.
Laura Smit je udata majka dvoje djece, od kojih starije ima varijetet „nevidljivog“ invaliditeta. Laura je defektološkinja koja je specijalizovala na temu jezičkih barijera kod djece, nakon što je njena ćerka rođena.
Izvor: Themighty.com/
S engleskog prevela: Elmira Redžepagić
