Lično iskustvo
„Socijalno se distanciram još od osnovne škole.“, započinje priču Keli Dager (Kelly Dougher).
Otkad mi je u petoj godini ustanovljeno oštećenje sluha, teško sklapam prijateljstva. Odrastala sam u „porodici koja čuje“ i pohađala sam redovnu državnu školu. Na igralištu ili za ručkom često bih radije čitala, nego što bih komunicirala s drugom djecom. Vršnjaci me nisu maltretirali, ostavljali su me na miru jer nisu znali kako ni da li uopšte mogu da komuniciraju sa mnom.
„Introvertna sam“, govorila bih ili: „Sestre su mi najbolji prijatelji“. Najtužnija izjava koju sam izgovorila kao dijete bila je: „Ne trebaju mi prijatelji jer imam knjige“. Uvjerila bih sebe i druge na ovaj način, ali u svom srcu sam znala da mi nedostaje nešto bitno.
I dalje dobro pamtim kako sam se u ranim tinejdžerskim godinama, vraćajući se iz kuće prvog dana škole, sjela iza velikog žbuna u dvorištu, sve dok se nije smračilo. Moja mama je izašla da me traži i našla me kako plačem. Osjećala sam da nije fer što se toliko „izdvajam“ kao jedina učenica s oštećenjem sluha u školi, a istovremeno sam bila toliko usamljena.
Taj ubod usamljenost me je pratio sve do koledža i godinama nakon što sam diplomirala, uprkos što sam uspjela da njene ivice ublažim nekim prijateljstvima, ozbiljnim partnerskim odnosom i mojom porodicom. Nakon raskida, dogodio se jedini najsrećniji događaj u mom životu: na Tinderu, mobilnoj društvenoj aplikaciji za on-line susrete sam upoznala Džesija. Ne samo da sam srela ljubav svog života, nego je Džesi došao sa divnim bonusom: imao je dva najbolja prijatelja, bračni par naših godina koji su živjeli u njegovom stambenom kompleksu i nas četvoro smo sve radili zajedno. Nisam samo dobila momka, nego uspješan, srećan i smislen društveni život. Naravno, i dalje sam imala oštećenje sluha, samo se to više nije činilo važnim.
Tri godine kasnije, spakovali smo Džesijeve bubnjeve, moje knjige i našeg psa u njegov automobil i otišli da živimo u Sijetlu. Nisam brinula o tome kako će naš društveni život izgledati kad se preselimo. Džesi je takav tip osobe koji uvijek uspjeva bez napora da privuče grupu prijatelja (Znam, zbog čega ga pomalo i mrzim). Pretpostavila sam da će prijateljstva koja uspostavimo prvenstveno biti Džesijeva, a posledično i moja.
Srećna sam što mogu reći da nisam bila u pravu. Ubrzo nakon što smo se preselili, pozvana sam na nedeljnu „Bečelor“ žurku sa grupom djevojaka. Jedna od nezaboravnih noći bila je kada smo nas tri otišle da gledamo Male žene (prethodno smo provjerile da li će projekcija biti titlovana). Ako bih htjela da izađem negdje na kafu, ili da odem u park ili na trening, mogla bih da pozovem prijatelje.
Zatim, početkom marta koronavirus se pojavio u Sijetlu. Prvo su nam rekli da je slično gripu, pa nismo bili zabrinuti. U roku od nedelju dana, svima nam je rečeno da radimo od kuće, restorani su počeli da se zatvaraju i svi smo se prilagodili našoj novoj normali - izolacija u našim malim stanovima.
Govorila sam sebi da sam to odavno savladala i shvatila jer se socijalno distanciram od osnovne škole. Isprva, bila sam zabrinuta zbog činjenice da treba da čitam s usana na udaljenosti od dva metra i nemogućnost čitanja usana nekome ko nosi masku, ali Džesi i ja smo došli na kraj naše četvrte nedelje karantina, a da se moji strahovi nisu ostvarili. Ako ništa drugo, cijenim što su se svi moji razgovori s prijateljima odvijali putem grupnih tekstualnih poruka i nisam osjećala da sam nešto propustila.
Ali tada sam naišla na dilemu video poziva. U očajničkoj potrebi za socijalizacijom, cijela naša grupa odlučala da se nađemo na Zoomu, srećni sat vremena. U početku me je veoma oraspoložilo što ćemo jedni drugima najzad vidjeti lica. Njihovi glasovi su se jedva čuli dok sam gledala kako svi plaču na ekranu laptopa jer Zoom ne nudi opciju titlovanja razgovora. Bio je to zvuk bez smisla; druženje bez veze.
Isključila sam se i otišla da gledam televiziju u spavaćoj sobi, iznervirana što ću opet biti tinejdžerka koja plače iza žbuna, ali nisam mogla da pomognem svojim osjećajima frustracije i tuge, jer sam opet izostavljena.
Shvatam koliko je jadno žaliti se zbog nečeg kao što je nedostatak natpisa na Zoomu, kad u bolnicama nema dovoljno respiratora i maski, ekonomija zaustavljena, a ljudi gube poslove i svoje bližnje ljude. Nevjerovatno sam srećna što sam još uvijek sigurna, zdrava, sačuvala posao i što su svi do kojih mi je stalo bezbjedni i zbirnuti – barem u vrijeme kada ovo pišem.
Moja namjera da ovo napišem nije da se žalim ili čak ni da podjelim jedinstveno iskustvo ovog nadrealnog trenutka. Umjesto toga, želim da podsjetim sve da se usredsrede na veze koje možemo da nastavimo da gajimo i razvijamo sa drugima čak i kad smo razdvojeni.
U jednom istraživanju iz 2013. utvrđeno je da osjećaj usamljenost može povećati rizik od smrti za 45%, a osobe s oštećenjem sluha i starije osobe su pod pojačanim rizikom.
Kao osoba s oštećenjem sluha, znam koliko grozno može biti izolacija. Morala sam se boriti s tim cijelog života. Ali, mnogi ljudi sada prvi put doživljavaju iznenadne posljedice izolacije.
Razmislite na trenutak o tome ko se sada bori s izolacijom: da li je to vaša baka, prijatelj koji živi sam, samohrani roditelj, žena koja je tek postala majka koja je sad prisiljena da bude udaljena od podrške porodice, vaš omiljeni nastavnik iz osnovne škole s kojim se dugo niste čuli, rođak koji je morao otići kući ranije s koledža, prijatelj za kojeg sumnjate da je u nasilnom partnerstvu, neko od prijatelja ko se inače suočava s depresijom i anksioznošću. Nađite načina da se povežete s njima. Bilo da je riječ o poruci, e-mail poruci, FaceTimeu, povežite se s njima na način koji će im učiniti da se trenutno osjećaju manje sami.
Moja priča barem ima srećan kraj. Konačno sam priznala da ne mogu da čujem ništa na našim Zoom sastancima i ubrzo su predložene alternative. Skype ima titlove na video pozivima. Google Meet takođe. Ipak sam bila neodlučna. Svi koriste Zoom. Ljudi vole Zoom. Ne mogu tek tako tražiti da to promijene zbog mene.
„Keli“, uzdahnuo je Džesi „to su ljudi koji će uraditi sve za tebe jer su ti prijatelji. To i jeste prijateljstvo. Zato sam i rekla „molim vas, hajde da pređemo sa Zooma na Skype“. I tako smo prešli na Skype, a ja sam mogla da pratim cijeli grupni razgovor. I evo, sjutra već imam sastanak s prijateljima, i sljedeće nedelje, i dok god bude potrebno da ostanemo kod kuće. Mogu da osjetim kako se usamljeno dijete unutar mene iscjeljuje.
Kakvo je iskustvo osoba s oštećenjem sluha tokom globalne pandemije i izolacije? Kao i mnogi od vas, i ja se osjećam anksiozno i nestrpljivo, i ponekad uplašeno – ali nisam usamljena, zahvaljujući svojim prijateljima.
Izvor: https://www.huffpost.com/
Prevela s engleskog i pripremila: Elmira Redžepagić