Žene i djevojke s invaliditetom suočavaju se sa višestrukim preprekama i oblicima diskriminacije i isključenosti u Crnoj Gori, u gotovo svim oblastima života – obrazovanju, zapošljavanju, političkom i javnom djelovanju, pokazuju rezultati kvalitativnog i kvantitativnog istraživanja koje je sprovelo UMHCG, uz učešće 87 žena s invaliditetom.
Iako imaju interesovanje za aktivno učešće u društvu, minimalno su zastupljene, a njihovo učešće je i dalje marginalizovano, dok institucionalna podrška izostaje ili je nedosljedna i neadekvatna.
Kada je riječ o obrazovanju, većina ispitanica ima završenu četvorogodišnju srednju školu (39,7%) ili fakultet (31,5%), dok 11% ima magistarske ili doktorske studije, što ukazuje na veću izloženost društvenim preprekama koje se i ogledaju u težem pristupu obrazovanju, nedovoljnom podsticanju i nedostatku inkluzivnog pristupa.
Samim tim, uzročno-posljedično zapošljavanje ostaje jedan od najvećih izazova – gotovo polovina ispitanica (42,5%) nije zaposlena. Ispitanice koje rade uglavnom su angažovane u privatnom (19,2%), javnom (17,8%) i nevladinom sektoru (19,2%), dok je procenat samozaposlenih zanemarljiv (1,4%).
Njihov materijalni status je neadekvatan i ne prati troškove života proistekle iz (iskustva) invaliditeta. Naime, većina ostvaruje mjesečne prihode između 601 i 800 eura (38,4%), dok značajan broj ima veoma niske prihode – 13,7% njih navodi da su prihodi manji od 250 eura mjesečno.
Ključni izvori prihoda su plata, honorarni rad (32,9%) i materijalna davanja kao što su lična invalidnina ili dodatak za njegu i pomoć (15,1%). Izuzetno zabrinjava podatak po kojem više od polovine ispitanica (52,1%) navodi da njihovi prihodi samo djelimično pokrivaju osnovne životne troškove, dok 39,7% ističe da ih uopšte ne pokrivaju. Dakle, čak 91,8% ispitanica navodi da njihovi prihodi u potpunosti ili djelimično ne pokrivaju osnovne životne troškove. Ovo ukazuje na to da se žene s invaliditetom u velikoj mjeri nalaze u zoni siromaštva.
Nadalje, istraživanje potvrđuje da više od dvije trećine žena i djevojaka s invaliditetom smatra da su potpuno ili većinski odsutne iz sfere zapošljavanja i ekonomskog osnaživanja. Više od tri četvrtine njih smatra da nemaju jednake šanse za zaposlenje u poređenju sa ženama bez invaliditeta. Prepoznate su brojne prepreke: ukorijenjeni stereotipi o sposobnostima žena s invaliditetom, nepristupačnost radnog prostora, nefleksibilni radni uslovi, nedostatak samopouzdanja, ali i neadekvatna podrška institucija.
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, prema mišljenju ispitanica, često se ne primjenjuje – naročito u javnim institucijama. One ukazuju na potrebu za boljom primjenom zakona, uvođenjem afirmativnih mjera poput fleksibilnog radnog vremena, dodatnih subvencija za zapošljavanje i radni odnos žena s invaliditetom i drugi podsticaji za zapošljavanje žena s invaliditetom.
Kada je riječ o političkoj participaciji, istraživanje potvrđuje izuzetno nisku uključenost žena s invaliditetom. Iako većina redovno glasa, aktivniji oblici političkog angažmana – članstvo u partijama, kandidature ili volontiranje – gotovo da ne postoje. Ključne prepreke uključuju tradicionalne stavove o ulozi žena, nedostatak institucionalne podrške, slabu vidljivost kandidatkinja s invaliditetom i negativnu percepciju politike kao sfere u kojoj nema prostora za žene s invaliditetom. Istovremeno, same žene ističu nisko samopouzdanje, nedostatak informacija i marginalizaciju unutar političkih partija.
UMHCG ukazuje da institucionalni okvir za rodnu ravnopravnost u Crnoj Gori formalno postoji, ali ne prepoznaje dovoljno specifične izazove žena s invaliditetom, već tretira žene kao homogenu grupu. Kao posljedica toga, u strateškim dokumentima i javnim politikama gotovo da ne postoje norme i mjere koje direktno adresiraju žene s invaliditetom. Nedostatak rodno razvrstanih i intersekcionalnih podataka dodatno otežava kreiranje politika koje bi se zasnivale na stvarnim interesovanjima i zahtjevima ove grupe.
Pored nedovoljne institucionalne podrške, prisutna je i isključenost iz procesa donošenja odluka. Učešće žena s invaliditetom u planiranju, sprovođenju i praćenju javnih politika je minimalno. Njihova vidljivost u medijima, institucijama i društvenom životu je gotovo nepostojeća. Neophodno je sistemsko uključivanje ovih žena kroz edukaciju, kampanje podizanja svijesti i izgradnju kapaciteta, kao i kroz institucionalne mehanizme koji osiguravaju njihovu reprezentaciju.
Učesnice istraživanja jasno ukazuju na potrebu da zakonodavni okvir bude precizniji i sadržajniji kada je riječ o pravima žena s invaliditetom – uključujući antidiskriminacione odredbe, mjere afirmativne akcije, kao i specifične mjere koje se direktno odnose na žene i djevojčice s invaliditetom. Konkretni primjeri koje su navele mogu se odnositi na fleksibilno radno vrijeme, dodatne subvencije, podršku roditeljstvu, kvotni sistem u javnim institucijama i politici i drugo.
Posebno je istaknuta potreba za većim prisustvom žena s invaliditetom u medijima, organizovanjem edukativnih radionica, javnih skupova i kampanja koje podižu svijest o njihovim pravima, interesovanjima i sposobnostima. Sve to ima za cilj njihovo osnaživanje i aktivno učešće u društvu – uključujući i porodični život, partnerske odnose, roditeljstvo i lično ostvarenje.
Zaključno, bez sveobuhvatnog pristupa koji adekvatno adresira politike i pitanja u oblasti rodne ravnopravnosti i invaliditeta, bez intersekcionalng pristupa i bez adekvatne institucionalne reakcije, žene i djevojke s invaliditetom će i dalje biti sistemski isključene iz ključnih oblasti društvenog života.
