Smjernica 8. Rad s članovima porodice i drugim odraslim osobama koje predstavljaju izvor podrške
Pravni stručnjak mora djelovati u skladu sa smjernicama djeteta i u najboljem interesu djeteta, a ne interesa članova porodice.
„Kad radite s članovima porodice, stvorite atmosferu dobrodošlice koja podstiče uključenost porodice i izgradnju povjerenja. Koristite djelotvorne vještine komunikacije, kao što je aktivno slušanje.”
Advokat iz Bosne i Hercegovine
U većini slučajeva pravni stručnjak s porodicom djeteta klijenta (ili drugim odraslim osobama koje predstavljaju izvor podrške) razvija saradnju i odnos podrške. Važno je, međutim, od početka razjasniti da stručnjak smjernice dobija od djeteta, a ne od odrasle osobe. To znači da pravni stručnjak neće postupati prema smjernicama člana porodice ako su one u suprotnosti sa smjernicama djeteta. Osim toga, treba biti razjašnjeno da se načelo povjerljivosti podataka ne primjenjuje na razgovore s članovima porodice. Roditeljima se po potrebi može preporučiti da zatraže zakonsko zastupanje za sebe ili ih se može usmjeriti na druge pružatelje usluga.
Čak i kad se radi o maloj djeci, komunikacija treba biti usmjerena prema djetetu, iako se dopunjava komunikacijom s odraslima koji im pružaju podršku, ako je to potrebno. Ponekad je nužno zamoliti odrasle osobe koje su izvor podrške da pričekaju ispred prostorije da bi dijete moglo govoriti slobodnije (isto vrijedi i u obratnom slučaju).
Stručnjaci trebaju biti svjesni odnosa moći u odnosima između odraslih i djece te biti spremni na mogućnost da neko djetetom možda manipulira ili mu prijeti. Važno je da interesi drugih osoba, kao što su roditelji ili braća i sestre, koji možda rječitije i glasnije oblikuju svoje stavove, nisu u suprotnosti s interesima djeteta klijenta ili iznad interesa djeteta klijenta. To je veoma važno u situacijama kada su roditelji ti koji plaćaju pravnog stručnjaka, i zato možda pretpostavljaju da su njihovi interesi važniji od interesa djeteta koje je klijent.
U slučajevima kada pravni stručnjak zastupa i dijete i odraslu osobu te postoje sukobljeni interesi, nužno je imenovati nezavisnog zastupnika koji će zastupati stajališta i interese djeteta.
Problemi mogu nastati ako dijete donese odluku o predmetu za koju pravni stručnjak smatra da nije u najboljem interesu djeteta, na primjer: ako odabere vratiti se kući nasilnom roditelju. U takvim situacijama pravni stručnjak treba pokušati uvjeriti dijete, kao što bi postupio i s odraslim klijentom, pozivanjem na već postojeći odnos povjerenja i jasnim definisanjem djetetu dostupnih drugih mogućnosti odabira. Stručnjak će možda trebati sarađivati i s drugim stručnjacima da bi u potpunosti shvatio djetetove potrebe i želje te eventualne opasnosti povezane s njegovom odlukom.
Smjernica 9. Privatnost i povjerljivost
Pravni stručnjaci trebaju poštovati pravo djeteta na privatnost tokom pravosudnog postupka i pobrinuti se da je očuvana povjerljivost cjelokupne komunikacije s klijentom u skladu s kodeksima profesionalnog ponašanja.
Pravo na privatnost od ključne je važnosti: djeca žrtve i svjedoci mogu biti ugrožena i ozbiljno emocionalno povrijeđena ako se otkrije njihov identitet, a djeca osumnjičenici mogu biti žrtve diskriminacije i stigmatizacije ako se javno objavi njihov prekršaj. Nivo rizika koji proizlazi iz kršenja prava na privatnost ne mora uvijek biti jasno vidljiv drugim stručnjacima u pravosudnom sistemu koji su uključeni u slučaj, na primjer sudijama ili tužiocima. Pravni stručnjaci imaju važnu ulogu u zaštiti ovog prava i trebaju preduzeti sve što je u njihovoj moći da bi osigurali sljedeće:
- Održavanje sudskih saslušanja koja uključuju djecu bez drugih aktera, osim ako ne postoje jasni razlozi zašto bi bilo u najboljem interesu djeteta da budu javna;
- Davanje presuda na način koji ne otkriva identitet djeteta;
- Kazneni dosijei djece ne smiju se otkriti nakon što ona postanu punoljetna;
- Ako se detalji o predmetu dijele u svrhu pravnog obrazovanja ili se dijele s medijima zbog interesa javnosti, dijete mora dati dopuštenje za takvo dijeljenje i podijeljeni detalji ne smiju otkriti identitet djeteta;
- Mediji ne smiju otkrivati informacije koje bi mogle dovesti do kršenja djetetove privatnosti; protiv medijskih kuća koje krše privatnost djeteta pokreću se sudski sporovi ili podnose pritužbe.
U većini zemalja odnos između klijenta i advokata propisan je strogim pravilima povjerljivosti, a to se odnosi jednako na djecu kao i na odrasle. Pravila se odnose na sastanke, korespondenciju, telefonske razgovore i druge oblike komunikacije, kao što su npr. društvene mreže. To je ključni dio za izgradnju odnosa povjerenja s djetetom klijentom kako bi se osiguralo da dijete može s advokatom razgovarati slobodno i otvoreno. U praksi to znači da pravni stručnjak mora:
- Obavijestiti dijete klijenta da su njihovi razgovori povjerljivi;
- Objasniti da razgovori pravnih stručnjaka i članova porodice nisu zaštićeni istim pravilima povjerljivosti;
- Paziti da se osigura povjerljivost svih oblika komunikacije; na primjer, ako se nalazite s klijentom u policijskoj stanici ili na hodniku sudnice, pobrinite se da niko ne može čuti što klijent govori, a ako razgovarate s djetetom klijentom u pritvoru, provjerite s djetetom prisluškuje li ga ko;
- Pobrinuti se da su lični podaci djeteta (na primjer spisi predmeta) zaštićeni u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i da se drže na sigurnom te im ne mogu pristupiti treće strane, osim ako je to u skladu s najboljim interesom djeteta i zakonima o zaštiti podataka. To znači da nikakve informacije ili lični podaci ne smiju biti dostupni ili objavljeni, posebno u medijima koji bi mogli razotkriti identitet djeteta. To obuhvata: slike, detaljne opise djeteta ili djetetove porodice, imena i adrese, audiozapise, videozapise itd.
Mogu postojati izuzetne okolnosti, dopuštene u nacionalnim zakonodavstvima, u kojima pravni stručnjaci trebaju otkriti povjerljive informacije o svojim klijentima odgovarajućim nadležnim tijelima: u mnogim jurisdikcijama može se odustati od strogih pravila o povjerljivosti između advokata i klijenta ako postoji opasnost da bi neotkrivanje moglo dovesti do smrti ili povrede osobe, ili ako se ono što dijete otkriva odnosi na kaznenu aktivnost. Takve situacije mogu obuhvatati slučajeve u kojima dijete otkriva informacije koje ukazuju na dugotrajno seksualno zlostavljanje ili drugu vrstu tjelesnog zlostavljanja, ali odbija omogućiti otkrivanje takvih informacija trećim stranama. Isto tako, mogu postojati situacije u kojima odrasla osoba otkriva zlostavljanje koje je sama počinila nad djetetom ili je počinitelj druga odrasla osoba, ali odbija dopustiti bilo kakvo otkrivanje.
Takva situacija može zaista predstavljati izazov jer se izgradnja odnosa povjerenja s djetetom klijentom temelji na načelu povjerljivosti. Ne postoje jasno definisani odgovori, ali u takvim okolnostima stručnjak mora procijeniti kakav je stav nacionalnog zakonodavstva o okolnostima u kojima je prihvatljivo prekršiti načelo povjerljivosti. U mnogim jurisdikcijama podršku oko ovih teških etičkih nedoumica može dati etički odbor advokatske komore koji može doprinijeti u raspravi o nacionalnim propisima i o tome je li u najboljem interesu djeteta prekršiti strogo pravilo povjerljivosti u slučaju ugroženosti njegovog života ili njegovog mentalnog i tjelesnog zdravlja.
Smjernica 10. Zaštita djece od diskriminacije
Pravni stručnjaci trebaju se pobrinuti da se s djecom postupa na pošten način i da se ne diskriminišu zbog njihove starosti, roda, etničke pripadnosti, invaliditeta ili drugog statusa.
Svako dijete ima pravo da se s njim postupa pošteno i jednako, nezavisno o rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, rodu, jeziku, vjeri, političkom i drugom uvjerenju, nacionalnom, etničkom ili socijalnom porijeklu, imovini, invaliditetu, statusu pri rođenju ili drugom statusu djeteta ili roditelja. U praksi to znači da pravni stručnjaci ne smiju nikad dopustiti da njihovi lični diskriminatorni pogledi utiču na njihove odluke ili kvalitet usluge koju pružaju djeci. Moraju se što je moguće više pobrinuti da se njihove kolege, takođe, ne ponašaju na diskriminatoran način u radu s djecom, na primjer, npr. tako što će na radnom mjestu podržavati antidiskriminacionu politiku i obuku.
Možda će trebati proaktivno i pozitivno djelovati da bi se osiguralo učestvovanje djeteta u pravosudnom postupku. Pravni stručnjaci trebaju biti svjesni problema koji mogu uticati na mogućnost djece da učestvuju, što obuhvata i njihov invaliditet. U takvim okolnostima trebaju preduzeti posebne mjere kojima će osigurati da djeca klijenti učestvuju na jednak način. Na primjer: mogu zahtijevati da dijete koje je strani državljanin ima dostupnog prevodioca za vrijeme razgovora s policijom ili da dijete koje ima psihosocijalni invaliditet ima pristup psihologu koji će mu pružati podršku dok je predmet u pripremi. Pravni stručnjaci mogu imati ključnu ulogu u davanju dodatne podrške i samopouzdanja djevojčicama da izraze svoja stajališta i mišljenja, kojima se treba pridati odgovarajuća važnost u odlučivanju. Za djecu koja su pretrpjela seksualno nasilje postoji opasnost od diskriminacije, i ona trebaju imati pravo na stručnu pomoć koja će olakšati njihov oporavak i spriječiti sekundarnu viktimizaciju.
Za djecu s invaliditetom postoji veći rizik od kršenja prava nego kod djece bez invaliditeta: suočavaju se sa znatnim preprekama u pristupu sistemu zdravstvene zaštite i obrazovanju te postoji veća vjerovatnoća da će doživjeti zlostavljanje, nasilje i diskriminatorne prakse kod zapošljavanja. Osim toga, za djecu koja imaju psihosocijalni invaliditet postoji veća opasnost da će doći u sukob sa zakonom. Istovremeno postoje mnoge prepreke njihovu punom učestvovanju u pravosudnim postupcima, često zbog negativnih pretpostavki o njihovim mogućnostima.
Moguće posljedice diskriminacije za djecu s invaliditetom:
- Nedostatak autonomije, doživljavanje zapovjedničkog pristupa od osoba bez invaliditeta;
- Osjećaj da se posmatraju kao „objekti bez mišljenja”;
- Poteškoće u uspostavljanju pozitivne slike o sebi kao djeteta s invaliditetom;
- Iskustvo izolovanosti (geografski, tjelesno i/ili društveno);
- Zavisnost od drugih;
- Osjećaj da se posmatraju kao „aseksualne”;
- Veća ranjivost i izloženost zlostavljanju.
Pravni stručnjaci zato često trebaju preduzeti dodatne mjere kako bi omogućili njihovo učestvovanje. To obuhvata: razvijanje pozitivnog i nediskriminacijskog stava te podsticanje drugih stručnjaka da zauzmu isti pristup; temeljit rad na izgradnji povjerenja i komunikacije; zagovaranje saslušanja koja su prilagođena djeci i pristupačna.
Pravni stručnjaci trebaju se pobrinuti da djeca s invaliditetom kao što su ona s oštećenjem vida ili oštećenjem sluha imaju pristup komunikacijskim pomagalima koja su im potrebna kako bi mogla davati uputstva, kako bi svjedočila i u potpunosti učestvovala u postupku.
Mnoga djeca u kontaktu sa zakonom, takođe, mogu biti žrtve diskriminacije te pravni stručnjaci moraju preduzeti sve što je u njihovoj moći kako bi to ispravili (na primjer: tako što će se obratiti zaštitnicima ili organizacijama za zaštitu ljudskih prava na nivou države ili tako što će pokrenuti sudski spor kako bi zaštitili pravo djece na nediskriminaciju).
Materijal preuzet iz dokumenta Smjernice za pravnu pomoć prilagođenu djeci, izrađen od strane Regionalne kancelarije UNICEF-a za Evropu i centralnu Aziju (ECARO).
