Dobar dan svima. Na samom početku, želim reći da mi je ogromna radost i čast obratiti Vam se danas.
Budući da sam studentkinja, mislim da vas neće iznenaditi činjenica da sam za teme svog izlaganja odabrala obrazovanje i zaposlenje. Moram priznati da me put do posla i zaposlenje posebno plaši. Valjda zbog toga što čeka i mene samu danas – sjutra, i nepoznanica mi je. A i zbog pređašnjih iskustava koje nosim kada je u pitanju ova tema. Naime, često čujemo kako na mladima ostaje svijet. Po mom mišljenju, mi, mladi s invaliditetom, ipak, moramo dodatno da se trudimo kako bismo se u ovom svijetu snašli i pronašli. Imam utisak, kao da dosta često polažemo ispite. Ali ne one koji se odnose na gradivo u školi i na fakultetu, već one koje postavlja samo društvo. Ispiti koji se tiču, čovječnosti, zrelosti, ljudskosti. Ali možda i teže ispite – stalnog dokazivanja da želimo, možemo, hoćemo, umijemo - sve što i drugi ljudi, sve što bi trebalo da nam pripada kao ljudskim bićima, mi moramo da se izborimo za to. To je poprilično težak put. I dosta zna umoriti. Moja poruka svima koji ovo gledaju i slušaju, namjerno ili slučajno, je da nam daju prostora. Da nam pruže priliku. Iskoristićemo je na najbolji mogući način. Vjeru i povjerenje koje zadobijemo, stostruko ćemo vratiti.
Iskoristila bih ovu priliku da poručim još jednu stvar. Govorite o nama. Uvijek i svuda. Ne samo onda kada bi to bilo poželjno, već i kada povod ne postoji. Stvorite ga vi sami.
Pomozite nam u tome da sa sebe skinemo razne etikete koje nam se lijepe. Pošto gotovo svakodnevno spominjemo promjene, hajde da se mijenjamo. Malo manje da govorimo, a više da radimo. Hajde da se više ne svrstavamo u podfoldere „njihova prava”, „njihov život”! Promjene iziskuju zajedništvo, i zadatak su svakoga od nas. Zato se i kompletna ova priča tiče svakoga od nas. Mislim da je pravi trenutak da to prihvatimo i počnemo se ponašati u skladu sa tim. Hvala
