Smjernica 5. Komunikacija prilagođena djetetu
Djeca ne mogu svrsishodno učestvovati u postupcima ako pravni stručnjaci ne komuniciraju na način prilagođen djetetu.
Kvalitetna pravna pomoć temelji se na komunikaciji. Da bi djelotvorno komunicirali s djetetom, stručnjaci moraju imati drugačiji pristup od onog koji koriste s odraslima. Trebaju uzeti u obzir starost, rod, vjeru, invaliditet, nivo povjerenja i razvojnu fazu, emocionalno stanje, obrazovanje i kulturu. Takođe trebaju uzeti u obzir činjenicu da je razvoj djeteta dinamičan i da na dijete u velikoj mjeri utiču iskustva i odnosi s osobama koje su u njegovom životu važne te njegov doživljaj iskustava i odnosa, kao i reakcije na njih.
Kako bi se procijenili kapaciteti djeteta, važno je ne donositi pretpostavke na temelju hronološke starosti, nego integrisati znanja o razvoju djeteta s dostupnim informacijama o pojedinom djetetu. Ključno je da način na koji stručnjak komunicira s djetetom ne doprinosi iskustvu diskriminacije ili zlostavljanja koje je dijete doživjelo.
Dobra komunikacija ima različite elemente koji obuhvataju: davanje klijentima informacija koje su im potrebne, aktivno slušanje i izlaganje različitih mogućnosti bez osude, tako da dijete može zadržati kontrolu nad odlučivanjem; davanje mogućnosti djeci da imaju osobe za podršku tokom savjetovanja (na primjer roditelj/staratelj, stručnjak od povjerenja, brat/sestra, prijatelji); strpljivost i razumijevanje; jasan i precizan način govora te korištenje riječi koje dijete razumije:
- Upotrebljavati jednostavan rječnik koji odgovara djetetovoj starosti i društvenim okolnostima;
- Koristiti kratke i uobičajene riječi;
- Koristiti kratke rečenice;
- Postavljati jasna nedvosmislena pitanja;
- Izbjegavati stručni jezik i pravnički žargon.
„Svako dijete prolazi kroz velike društvene i tjelesne promjene; pokušajte se staviti u poziciju djeteta kada vidite da se ne slažete s izrečenim ili postajete nestrpljivi.”
Advokat iz Bosne i Hercegovine
Djeca ne koriste i ne razumiju jezik na isti način kao odrasli, pa se kod djece iste starosti sposobnosti komunikacije mogu veoma razlikovati. Mlađa djeca mogu imati problema s razumijevanjem apstraktnih i dvosmislenih riječi, mogu imati teškoće sa shvatanjem vremena, prostora i mjerila te oblikovanjem jasnih priča. osim toga, djeca predškolske starosti mogu imati teškoća s razumijevanjem tuđih perspektiva, tako da će pretpostavljati da drugi ljudi misle i osjećaju isto što i oni. Starija djeca, takođe, mogu imati takve razvojne karakteristike i biti osjetljivija na zaštitnički pristup ili kada im se govori „s vrha”.
Komitet za prava djeteta UN-a u svom Opštem komentaru br. 12 o pravu djeteta da bude saslušano navodi da je „dijete sposobno oblikovati stavove od najranije starosti, čak i kada ih ne može verbalno izraziti”. Pravni stručnjaci trebaju reagovati na različite načine na koje se mala djeca izražavaju, uključujući igru, njihovo držanje, interakciju sa starateljima i govor tijela.
Komunikacija prilagođena djetetu – pitanja koja je potrebno razmotriti
- Vidim li pravne probleme ovog slučaja u što većoj mjeri iz vizure djeteta klijenta, a ne iz vizure odrasle osobe?
- Razumije li dijete u najvećoj mjeri slučaj/situaciju: je li potrebno još nešto objasniti ili se treba objasniti na bolji način?
- Ako sa svojim klijentom postupam drugačije nego što bih s odraslom osobom, je li to u najboljem interesu tog djeteta?
- Jesam li previše pod uticajem mišljenja odraslih osoba uključenih u slučaj?
Djeca mogu imati kratak raspon koncentracije i ograničen rječnik te slabiju sposobnost da događaje poslože hronološkim redom. Mogu biti preplašena zbog posljedica koje bi se mogle dogoditi njima i njihovim porodicama zbog otkrivanja određenih informacija ili ih mogu preplaviti osjećaji srama, uznemirenosti i tuge. Mnoga djeca žele udovoljiti odraslima koji imaju autoritet, a to uključuje i pravne stručnjake, tako što će im reći stvari za koje misle da se od njih očekuju ili su odgojena tako da slušaju odrasle, ali da im se ne obraćaju. Djeca mogu jednostavno i ne razumjeti složenost pravnih pitanja, a terminologija ih može zbunjivati.
Primjer dobre prakse jeste pažljivo strukturirati sastanak s djetetom klijentom. Tokom uvodnog dijela pravni stručnjak treba se predstaviti i opustiti dijete tako što će objasniti koji je cilj razgovora, ko će sve biti prisutan, koliko dugo će to trajati i što će se nakon toga dogoditi. Stručnjak, takođe, treba objasniti kako će intervju biti snimljen i kako će se koristiti informacije koje dijete podijeli. Važno je razumjeti da treba proći određeno vrijeme da se dijete dovoljno opusti i počne se u razgovoru osjećati ugodno, pogotovo ako se prisjeća događaja koji su traumatični ili uključuju intimne detalje.
Djeca se često najbolje izražavaju ako im se omogući sloboda da to učine na svoj način, u svom tempu. Važno je biti strpljiv, poštovati razdoblja tišine i ne požurivati djecu niti im stavljati riječi u usta. Djeci treba poručiti da je prihvatljivo reći „ne znam” kada ne znaju odgovor na neko pitanje ili ga se ne mogu sjetiti te da mogu postavljati potpitanja ako ne razumiju o čemu se ispituju. Iako ne postoje „tačni” i „netačni” odgovori na postavljena pitanja, bitno je naglasiti kako je važno dati istinite informacije i biti što je moguće tačniji. Takođe im je nužno objasniti da je prihvatljivo koristiti „nepristojne” riječi ako je to potrebno.
Sažmite što dijete govori. To je ključna vještina za strukturiranje intervjua. Advokat može koristiti taj alat da bi se potvrdilo razumijevanje slučaja i da bi se ujedinili različiti aspekti koje dijete iznese, a zatim se može dalje istraživati što je dijete uvelo kao temu ili se intervju prebacuje na novu temu. Kada provjeravate razumije li dijete informacije koje dijelite, bolje je postavljati konkretna pitanja poput Kojeg je datuma tvoje sljedeće saslušanje?, umjesto da ih pitate Razumiješ li?. Ako određeni način objašnjavanja ne djeluje, isprobajte neki drugi. Ako komunikacija jako zapinje, možda je potrebna saradnja sa socijalnim radnicima i s drugim stručnjacima kako bi se komunikacija olakšala.
Kad je nužno postavljati pitanja da bi se razjasnili događaji ili zatražile dodatne informacije, ona trebaju biti otvorenog tipa. Pitanja s frazom reci mi ili riječ opiši korisni su primjeri ovakvih pitanja, na primjer Rekao si da si jutros bio u vozu i nešto se dogodilo: reci mi čega se sve možeš sjetiti. Nikad se ne bi smjela koristiti usmjerena ili sugestivna pitanja koja dijete navode prema određenom odgovoru. Treba izbjegavati ponavljanje pitanja jer to djetetu može signalizirati da su odgovori koje je ranije dalo neprihvatljivi ili „pogrešni”.
Pogotovo je važno zaključiti sastanak na ispravan način. Treba pitati djecu postoji li još nešto što žele spomenuti ili vam ispričati te imaju li neka pitanja. Takođe je važno ponoviti na koji će se način koristiti informacije te usmjeriti očekivanja djeteta o tome što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Djetetu je potrebno zahvaliti i informisati ga o dostupnim službama za podršku.
Pravni stručnjaci trebaju imati na umu da dijete možda ne razumije pravničku terminologiju i da pravna pitanja vezana uz slučaj mogu biti složena. Djetetu koje nikad prije nije imalo iskustva s pravosuđem mogu biti nepoznati termini koje stručnjak inače koristi u svom svakodnevnom radu, na primjer „socijalni radnik”, „sudovi”, „saslušanje”, „žalba” i slično. Na primjer, čak i ako su roditelji djeteta razvedeni, dijete možda ne zna stvarno značenje pojma „razvod”. Složena terminologija poput „presumpcija nevinosti” može biti još problematičnija. Korisno je izraditi rječnik ključnih pojmova prilagođen djeci, koji djeca i njihove porodice mogu ponijeti sa sobom. Vizualni materijali – dijagrami, grafikoni i slike – takođe mogu pomoći u prenošenju informacija ukoliko je ovaj način djeci pristupačan.
Moramo djeci pokazati svoj interes ne samo za njihov pravni status nego i za njihovu psihosocijalnu dobrobit.”
Advokat iz Grčke
Takođe vodite računa o neverbalnoj komunikaciji. Pokušajte biti što prirodniji i u svojim se postupcima vodite prema djetetu klijentu. Ako dijete osjeća nelagodu pri kontaktu očima, nemojte na tome insistirati. Ponekad nevoljnost djeteta da daje uputstva dolazi od nervoze, straha ili prožimajućeg osjećaja uznemirenosti zbog dijeljenja bolnih uspomena. U takvim situacijama stručnjak treba biti proaktivan i pomoći djetetu da se osjeća ugodno i sigurno, a po potrebi zauzeti drugačiji pristup slušanju uputstava. Ako je to potrebno, stručnjaci trebaju razmotriti traženje pomoći od drugih osoba da bi se bolje definisale želje i uputstva djeteta.
Kontrolna lista za komunikaciju
- Koristite konkretne termine i jednostavne rečenice.
- Postavljajte pitanja otvorenog tipa – i uvedite što manje informacija u razgovor – da biste osigurali da je djetetova priča autentična („Reci mi što se dogodilo...”).
- Provjerite je li dijete ispravno razumjelo što mu se reklo.
- Ohrabrite dijete da može priznati ako nešto ne razumije.
- Ako dijete pokazuje emocije tokom razgovora (brizne u plač ili je jako uznemireno), pridajte tome pažnju i prihvatite te emocije („vidim da te ovo rastužuje.”), i umirite dijete tako što ćete mu reći da je u redu osjećati se na taj način i pokazivati osjećanja. Možete preusmjeriti fokus razgovora na nešto što nije toliko uznemirujuće sve dok dijete ne bude spremno da se vrati na temu; to se može dogoditi istog dana ili u nekom potpuno drugom trenutku.
- Postavljajte konkretna pitanja koja počinju riječima ko/šta/gdje.
- Nemojte pretpostavljati da neka riječ za dijete ima jednako značenje kakvo ima za odrasle.
- Budite jasni kod formulisanja pitanja i ponavljajte ih što je moguće rjeđe.
- Ne ispitujte dijete istovremeno o više događaja.
- Pozitivno reagujte na odgovore djeteta: podsicanje i hvaljenje mogu postaknuti otvorenost.
- Sjednite u istom položaju s djetetom.
- Stariju djecu nazivajte mladima, a ne djecom, te naglasite vrijednost i važnost njihovog učešća (ako je to u njihovom najboljem interesu).
- Prije nego što završite razgovor, postaknite dijete da vam postavi sva pitanja koja želi.
- Na kraju razgovora zahvalite djetetu na učestvovanju u postupku.
Materijal preuzet iz dokumenta Smjernice za pravnu pomoć prilagođenu djeci, izrađen od strane Regionalne kancelarije UNICEF-a za Evropu i centralnu Aziju (ECARO).
