Draga Saša, dragi Miljane, postavili ste mi ozbiljan zadatak danas i hvala vam na tome.
Razlog zbog kojeg riječ dobijam na kraju nalazi se u nekim Sašinim i Miljanovim rečenicama. Ja sam kao aktivistkinja, kao žena s invaliditetom i kao liderka ponosna na ove mlade ljude koji su sa mnom danas.
Hvala vam za odlučnost, za volju, za jasne poruke. Ja bih rekla i zahtjeve. Zahtjeve prema nama svima, kao društvu. Jer je prvenstveno društvo odgovorno da stvori prilike, da podstakne i obezbijedi mogućnosti, da osigura da se potencijal svakog ljudskog bića izrazi, razvije, i stvori promjenu i dobrobit.
Ne prihvatam kritike koje se upućuju djeci i mladima danas, a da prethodno ne analiziramo šta smo to mi učinili da im stvorimo sigurno, podstičuće, zdravo okruženje u kojem odrastaju, u kojem se obrazuju, u kojem treba da se razvijaju i stvaraju.
Jesmo li svi zajedno učinili dovoljno i sve u domenu naših mogućnosti da se osjećaju prihvaćeno, voljeno, podržano? Dajemo li im dobre primjere, usmjeravamo li na adekvatan način, ili ih, pak, češće koristimo kao brojke, kao sredstva, kao samozadovoljenje za naše neostvarene želje i htjenja?!
Džejms Boldvin je rekao:
Djeca nikada nijesu bila dobra u slušanju odraslih, ali nikad nijesu propuštila da ih imitiraju.
Tako je i sa mladima, posebno u određenoj dobi.
Mi ne smijemo stvarati društvo uzora, već društvo u kojem ćemo svi imati pravo na svoju jedinstvenost i različitost.
Jer, uzori su nam uglavnom pogrešni: Oni se često za svoju poziciju nijesu izborili zaslugama, znanjem i vrijednostima, nego pripadnošću nekoj ideologiji, partijskoj, nacionalnoj, ili drugoj.
A tako smo potisnuli, sakrili i onemogućili mnoge potencijale.
Ne želim da se mladi s invaliditetom danas suočavaju s onim istim preprekama s kojima sam se prije 20, 10, pet godina suočavala ja i druge osobe s invaliditetom. Nema opravdanja danas za nepostojeće ili loše zakone i druge javne politike, prakse, običaje. Ne može argument biti potrebno vrijeme, novac, adekvatniji trenutak. Sad je vrijeme, sad ima novca, sad je trenutak.
Sad se živi. Zato hoćemo život dostojan svakog čovjeka, svake mlade osobe, djevojčice i dječaka.
Hoćemo ljudska prava u ovom trenutku, I svakom narednom jednako.
Iz moje uloge i posla kojeg obavljam, ja hoću mlade s invaliditetom, liderke i lidere, samosvjesne, osnažene, samostalne, odvažne, hrabre i svoje.
One koje i koji neće posustajati, neće se uzmicati drugima misleći da ne vrijede kao oni, da nijesu dostojne i dostojni, da ne zaslužuju.
Zato i danas UMHCG daje prostora i poručuje da su nam mladi važni, da su resurs i bogatsvo. Zato ćemo nastaviti da im budemo oslonac i podrška.
…
Vi koji ste se osvrnuli na podršku koju dobijate i koju ste dobijali od UMHCG, da vam kažem danas da ste je opravdali i da mi je drago zbog toga.
Voljela bih da jednako tako svi budu svjesni toga kakve prilike i kakve mogućnosti dobijaju, koliko podstičemo i podržavamo, i da budu svjesni da sva prava o kojima danas govorimo, i o kojima generalno govorimo jednako podrazumijevaju i obaveze i odgovornosti. Zato svi treba da se probudimo u sebi i da zauzmemo svoje stavove i svoj glas. I zato vam još jednom hvala što ste se javili i iznijeli svoje stavove danas.
Možda mi je lično žao što nas neće direktno, licem u lice, čuti oni do kojih treba da dođu sve ove poruke. Ali vam obećavam da će do svih njih doći ove poruke, jer je danas bilo i dobrih lekcija koje su trebali da čuju i da nauče, nekih životnih, ali rekla bih i radnih, pa ćemo se angažovati da do njih i dođu.
Ali ih nijesmo pozvali, i ujedno je ovo i obrazloženje; ne samo zato što je kraj godine, nego kao što i sami vidite – zabavljaju se oni malo u Skupštini ovih dana, i zabavljaju se oko formiranja vlasti u Podgorici, ali im se očigledno može da imaju takve cirkuse i zabave. Ali smo mi tu i zbog toga – da ih opomenemo i na to i da ih upozorimo, da im kažemo da su odgovorni i obavezni. I zato ćemo se angažovati, takođe, da taj dio poruka dođe do njih, ma koliko se oni ovih dana zabavljali.
Još jednom vam hvala i ja vas pozivam, osnažujem i ohrabrujem da uvijek izrazite svoje mišljenje, da jasno kažete svoje zahtjeve, svoje želje, da ukažete na ono što vam smeta, što vas nervira, što vas iritira, ono što čini da osjećate da se prema vama nepravda vrši ili bilo koja druga radnja koja vam stvara i najmanju nelagodu, a kamoli li da se loše osjećate i povlačite. I zato bih stvarno voljela da znate koje su adrese na koje možete da se obratite, ali i da se osnažite da što više vaših glasova čujemo; I onih koji danas nijesu uzeli riječ, koji su se možda premišljali/premišljale i vas koji na nekim drugim mjestima uzimate riječ, da za sebe gradite put. Jer, mislim da ovo društvo u kojem živimo nije dovoljno, neću reći toreratno, ali nije dovoljno spremno da stvara prostore za svakoga od nas pojedinačno. Moramo da se izborimo za sebe i moramo da ne pristajemo na ono što je loše zato što je to naša pbaveza i naša odgovornost jer je to naš život. I zato vas molim da živite svoj život u potpunosti.
