Osobe s invaliditetom čine 15% svjetske populacije. Čak i prije COVID-19 krize, velika je vjerovatnoća za njih da će biti siromašni i nezaposleni i da će se suočiti s katastrofalnim zdravstvenim troškovima i biti manje edukovani, a njihova domaćinstva više biti izložena ekonomskim šokovima.
Te nejednakosti proizilaze iz mnogih barijera s kojima se suočavaju osobe u svim dobima: nepristupačne infrastrukture, usluge, transport i informacije, kao i stigma. Da bi prevazišle te barijere, osobe s invaliditetom moraju da troše više od drugih, a to povećava njihovu ranjivost. Međutim, u većini zemalja dobijaju malu podršku sistema socijalne zaštite. Kriza COVID-19 uvećava ove prepreke i ranjivosti. Mnogi su izloženi većem riziku zbog zdravstvenih uslova i / ili starosti i zahtijevaju strogu izolaciju koja može narušiti njihov uobičajeni sistem podrške
Mnogi, posebno djeca s invaliditetom i odrasli s visokim stepenom potrebne podrške mogu biti u teškoj situaciji jer njihova osoba koja im pruža podršku može biti kontaminirana. Osobe koje se oslanjaju na plaćenu podršku ili stanovanje mogu doživjeti prekid podrške. Pored toga, vjerovatno će osobe s invaliditetom izgubiti posao i kasnije neće naći drugi.
Socijalna zaštita je potrebna više nego ikad prije. Dakle, šta zemlje mogu učiniti kako bi osigurale osobama s invaliditetom potrebnu pomoć?
Generalno, važno je osigurati osobama s invaliditetom dostupnost svih informacija u vezi s kriznim mjerama i odgovorima u pristupačnim formatima. Na primjer, TV informacije treba da sadrže znakovni jezik; elektronska komunikacija treba da bude dostupna osobama s oštećenjem vida. Dok, je ključno izvršiti procjenu potreba i proširiti registar osoba s invaliditetom, uključujući i putem onlajn metoda. Da bi se osigurala maksimalna obuhvatnost, važno je koordinirati s organizacijama osoba s invaliditetom, organizacijama roditelja i pružaocima usluga.
Što se tiče novčane pomoći ili olakšica, mjere reagovanja mogu obuhvatati: obezbjeđivanje odgovarajućeg plaćenog odsustva, bolovanja i pokrivanje troškova povezanih sa zdravstvenom zaštitom, povećanje iznosa naknada za invaliditet ili dodatnih naknada.
Proširenje kategorija osoba s invaliditetom koje su zvanično registrovane, ali prethodno nisu imale pravo na socijalnu zaštitu, na način što će se i za njih obezbijediti novčana pomoć. Omogućavanje dopuna primaocima druge vrste socijalne pomoći kao što su starosna penzija, dječji dodatak, pomoć siromaštvu (što je kod nas materijalno obezbjeđenje) itd., kako bi se pokrili dodatni troškovi prouzrokovani invaliditetom.
Kada je riječ o uslugama podrške, mjere mogu da obuhvate: Obezbjeđivanje finansijske podrške osobama s invaliditetom koje su ostale bez posla i prihoda kako bi se podržalo i/li preveniralo siromaštvo njih i njihovih porodica; Podrška pružaocima usluga za osobe s invaliditetom kako bi se osigurao pristup potrebnoj podršci; Otvaranje linija za pomoć i razvoj platforme za podršku koja može pomoći osobama s invaliditetom koje zahtijevaju podršku povezivanje s onima koji je mogu pružiti. I na kraju, osiguravanje da programi ekonomskog oporavka uključuju osobe s invaliditetom i njihove porodice.
Kriza COVID-19 pokazuje važnost da sve zemlje razviju inkluzivne i dobro finansirane sisteme socijalne zaštite. Danas, zemlje, koje imaju registar osoba s invaliditetom, imaju univerzalne naknade za invaliditet i usluge podrške, su u boljem položaju da pruže brzu pomoć djeci, radno sposobnim odraslim osobama i starijim osobama s invaliditetom.
Ukratko, sve zemlje moraju dati sve od sebe kako bi obezbijedile pristupačnost informacija, koordinaciju s organizacijama osoba s invaliditetom u cilju osiguranja maksimalnog obuhvata svih, proširenje usluga podrške u zajednici, novčanu pomoć i inkluzivni ekonomski oporavak.
Preuzeto s linka.
S engleskog prevela Elmira Redžepagić