Kada govorimo o vršnjačkom nasilju najčešće ovaj fenomen posmatramo sa aspekta žrtve ili kroz sagledavanje društvenog konteksta koji doprinosi pojavi vršnjačkog nasilja. Govorimo o uticaju porodičnih odnosa, škole, medijskih sadržaja, ukupnih društvenih procesa koji uzrokuju pojavu vršnjačkog nasilja.
Rijetko govorimo o djeci nasilnicima, njihovoj ličnoj i porodičnoj strukturi u kojoj se u stvari reflektuje ukupni društveni kontekst društva u kojem živimo i koji u najvećoj mjeri utiče na formiranje stava o nasilničkom ponašanju kao poželjnom/nepoželjnom obliku djelovanja u društvenoj sredini u kojoj obitavamo. Djeca koja vrše nasilje, u najvećem broju slučajeva, imaju pozitivan stav prema nasilju i rješavanju konflikata na nasilan način. Ako djeca o ponašanju u najvećem broju društvenih situacija uče po modelu u okviru porodice ili socijalnog okruženja, kako ističu stručnjaci, onda su djeca koja vrše nasilje obično ona djeca koja u užoj ili široj porodici trpe nasilje ili gledaju nasilje svojih bližnjih prema drugim članovima porodice.
Društvo je u obavezi da preduzme sve raspoložive mjere da zaštiti djecu žrtve nasilja. Imajući u vidu da su i djeca koja vrše nasilje u krajnjoj instanci ipak žrtve nasilnih porodičnih i društvenih kostelacija za čije funkcionisanje su najodgovorniji upravo odrasli članovi društva.
Društvo treba da preduzme čitav niz mjera koje uključuju prije svega preventivne mjere koje ukoliko se realizuju na kvalitetan način odnosno ukoliko „pogode” metu mogu dovesti do prihvatanja i implementacije modela nulte tolerancije na nasilje u društvu kroz promovisanje i prihvatanje pozitivnih vrijednosti i ponašnja. Ključ jeste u porodičnim odnosima koji su bazirani na kvalitetnoj (nenasilnoj) komunikaciji i znanju da su naša ponašanja u direktnoj vezi sa emocijama. Ono što je od izuzetne važnosti kada je u pitanju borba protiv vršnjačkog nasilja jeste adekvatna reakcija na svaki oblik pojave nasilničkog ponašanja što podrazumjeva uvremenjenost intervencije pravovremenu reakciju odnosno rano otkrivanje nasilja, naročito kada se nasilje dogodi u školi. Naravno, uslov za rano otkrivanje pojave vršnjačkog nasilja i mogućnost intervencije u vidu podrške žrtvi ili definisanju kazne nasilniku leži u kompetentnim stručnim službama na svim nivoima društva, naročito na nivou vaspitno obrazovnog sistema. Jedan od alata koji se može koristiti u školskom okruženju i koji može dati značajne rezultate u više dimenzija jeste koncept vršnjačke edukacije na različite teme koje se eksplicitno ili implicitno odnose na tematiku vršnjačkog nasilja. Podrška žrtvi nikako ne bi trebala ostati deklarativna, kao što ni kazna nasilnika ne bi trebalo da bude samo formalno izrečena mjera, već i podrška i kazna trebaju biti individualno izbalansirane i donijete na osnovu stručne procjene individualno psihološkog statusa pojedinaca uključenih u konflikt, kao i na osnovu analize porodičnog i društenog konteksta u kojem žive. Istina je da kazna u nekim slučajevima djeluje preventivno, ali rad na edukaciji vodi značajno kvalitetnijim ishodima u borbi protiv ove socijalno neprohvatljive pojave.
Imajući sve navedeno u vidu, odrasli su ti koji imaju odgovornost da zaštite djecu od svih oblika diskriminacije i nasilja, da kreiraju takve društvene odnose i podstaknu društvene procese koji će podstaći zdrav emocionalni i moralni razvoj djece, u porodici kroz zdravo roditeljstvo, u školi kroz inkluzivan i individualizovan pristup svakom djetetu, kao i u društvu uopšte u smislu kreiranja javnih politika koje će omogućiti zdrav rast i razvoj svakog djeteta u svim dimenzijama ljudskog života: tjelesnom, emotivnom, psihosocijalnom, kognitivnom društvenom i kulturnom. Ovo je jedini i siguran put kojim se život u društvu u kojem živimo učini humanijim i prosperitetnijim za sve njegove članove, naročito za djecu.
Ova aktivnost realizovana je u okviru projekta Ključ SamstalnOStI, a koji UMHCG realizuje uz finansijsku podršku od strane Glavnog grada Podgorice.
Autorka: Mirjana Popović
