Primjena inkluzivnog obrazovanja, gdje su u vaspitno-obrazovni sistem uključene osobe s invaliditetom (OSI), nije na zadovoljavajućem nivou. Veliki broj djece osnovnu i srednju školu završava sa manjim stepenom usvajanja elementarnog znanja i osnovne pismenosti, što, zaista, jeste problematično, rekla je Anđela Miličić iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).
Diskriminatoran upis djece
Osporava način na koji se upisuju djeca s invaliditetom u osnovnu, a zatim i u srednju školu. Kaže da je diskriminatoran, jer drugi odlučuju o tome i ne poštuju se želje djece, niti njihova volja. Objašnjava da postupak usmjeravanja djece vodi Komisija za usmjeravanje djece. Ranija je analiza UMHCG pokazala da se djeca s invaliditetom najčešće usmjeravaju u trogodišnje srednje stručne škole, da ih u gimnaziji nema što opet ,,pokazuje kakav je odnos društva prema djeci s invaliditetom i da oni „ne mogu završiti“ tu školu“.
„A trebalo bi da bude drugačije, što je konstatovao i Komitet UN o pravima osoba sa invaliditetom u svojim zaključnim razmatranjima o inicijalnim izvještaju Crne Gore, gdje izražava zabrinutost zbog ovakvog načina procjene u cilju upisa djece s invaliditetom u školu, koji nije u skladu sa modelom pristupa invaliditetu zasnovanom na ljudskim pravima“, navela je Miličić.
Dodala je da je predloženo državi da revidira sistem procjene djece s invaliditetom za upis u školu i da osigura nediskriminatorni pristup inkluzivnom obrazovanju za svu djecu s invaliditetom. Miličić podsjeća i da ovaj proces ne prolaze druga djeca, već samo ona s invaliditetom, što je i suprotno onome što propisuje Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom.
„I crnogorski Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom propisuje grupisanje i segregaciju kao vid diskriminacije, a to se upravo dešava u oblasti obrazovanja“, rekla je ona.
Nastavno osoblje nije edukovano
Navodi i da nastavno osoblje nije na pravi način edukovano u radu sa učenicima s invaliditetom, posebno na nivou osnovnog obrazovanja, kada treba od najranijeg perioda učiti djecu o prihvatanju da smo svi različiti i kao takvi jedinstveni, zatim i o primjeni modela pristupa zasnovanog na ljudskim pravima.
Smatra i da je potrebno mnogo više raditi na upotrebi pravilne terminologije i komunikacije sa djecom s invaliditetom kako bi se smanjila izopštenost i segregacija djece s invaliditetom, koja je, nažalost, prisutna u školama još uvijek i takva situacija, svakako ostavlja posljedice po dijete tokom daljeg školovanja i odrastanja.
Kaže da nedostaje adekvatan servis podrške, broj asistenata u nastavi je nezadoljavajući, i uopšteno metode rada sa učenicima nijesu adekvatne. Nedostaje individualizacija u radu s učenicima, gdje nemaju onu pravu jednakost i ravnopravnost, kako bi mogli da govorimo o primjeni inkluzije „za sve i svako dijete“.
„Uostalom, član 24 Konvencije propisuje obavezu individualizovanog pristupa prema svakom djetetu s invaliditetom, što se, takođe, ne primjenjuje u našem sistemu obrazovanja“, kaže ona.
Miličić ističe da zaista veliki broj ljudi, kao jedan dobro uvezan sistem, mora sarađivati, kako ne bismo imali situaciju da nam u procesu obrazovanja veliki broj djece osnovno i srednje obrazovanje završava sa manjim stepenom usvajanja elementarnog znanja i osnovne pismenosti. Upozorava da osobe s invaliditetom, vrlo često zbog neobezbjeđivanja adekvatnih uslova za sticanje obrazovanja, u samom startu, teško mogu da nadoknade propušteno, što za posljedicu ima u budućnosti nespremnost i nekonkurentnost na tržištu rada.
Ne vjeruju da mogu doprinijeti boljem poslovanju
Miličić kaže da poslodavci i dalje imaju predrasude prema osobama s invaliditetom, smatrajući da ne mogu doprinijeti boljem poslovanju preduzeća/firme, pa u dovoljnoj mjeri ne ulažu ni u njihova znanja i ne podstiču ih da se duže vremena zadrže na nekoj poziciji, a još manje im ne pružaju mogućnost napredovanja. Većina osoba, prema njenim riječima, isključivo se zapošljava projektno po par mjeseci, što je loše.
„Kako zbog mogućnosti usvajanja daljih znanja, odnosno proširivanja postojećih, tako i zbog zbog toga što se na taj način smanjuje mogućnost da OSI budu samostalne i u manjoj mjeri zavisne od članova porodice. Tako da, kada im se ne pruža ta prilika svakako da oni nerijetko ostanu kući, zavisni od članova svoje porodice“, rekla je ona.
Dodaje da poslodavci i ne koriste benefite zapošljavanja OSI, prvenstveno misli na mogućnost ostvarivanja prava na subvenicije prilikom zapošljavanja OSI i opremanje radnog mjesta, kao i angažovanja asistenata u radu, što je pokazatelj da društvo još uvijek nije spremno da doprinese većoj zapošljivosti OSI, a sami tim ni to da OSI budu na rukovodećim pozicijama donošenja odluka.
„Što nijesu rijetki primjeri u evropskim zemljama i u Americi“, zaključuje Miličić.
Izvor: portal Pobjeda
Pripremila: Anđela Miličić
