Sesar Himenez (Cesar Gimenez) otišao je u bolnicu 2003. zbog glavobolje koja je rezultirala da je nekoliko mjeseci kasnije nastupilo teško oštećenjo mozga.
46-godišnji nastavnik latinskog, grčkog i engleskog jezika sada radi kreator kampanja i živi punim i aktivnim životom u Malagi, Španija. Oslanja se na podršku svojih roditelja, kao i na pesonalnog asistenta koji dolazi svakog dana. Ali epidemija koronavirusa uzrokuje da se ljudi poput njega plaše za svoju nezavisnost i dostojanstvo.
"Da se moj pesonalni asistent razbolio, oni, moji roditelji, ne bi mogli da me stave pod tuš ili da rade stvari kako bih se ja brinuo o svojoj ličnoj higijeni", rekao je Himenez za Euronjuz.
To je, takođe, veoma realan strah za Alis Žorž (Alice Jorge), osobu s invaliditetom koja živi u Belgiji, a koju trenutno podržava njena sestra, dok joj je svakodnevno u posjeti medicinska sestra i jedan personalni asistent. Alis je saznala da je jedna od njenih medicinskih sestara zaražena COVID-om-19 i kaže „ona me pita da odlučim da li može doći i nastaviti da mi pomaže. Kako sam zavisna od tuđe pomoći, nije lako donijeti odluku. "
Njihove strahove potiskuje Evropska mreža za samostalni život (ENIL) koja deluje na promociji pristupa života u zajednici, a ne u institucionalizovanim okruženjima.
Rizik izolacije i infekcije
„Znamo da u centrima za njegu postoji visok stepen izolacije i takođe veći rizik od zaraze jer su ljudi fizički zajedno“, kaže Frank Sion (Frank Sioen), ENIL-ov službenik za zastupanje i komunikacije. Mreža poziva evropske vlade da budu jasnije u pogledu podrške i savjeta personalnih asistenata i osoba s invaliditetom kojima pružaju podršku.
Nijesu sve države EU personalne asistente izjednačile s medicinskim radnicima u smislu dozvola za pružanje podrške, što znači da mnogi nemaju pristup ličnoj zaštitnoj odjeći i maskama preko zdravstvenih sistema, uprkos tome što su u redovnom fizičkom kontaktu s ljudima s kojima rade. Dakle, personalni asistenti ili lični njegovatelji nijesu dobili nikakva zaštitna sredstva i opremu kako bi svoj posao bezbjedno radili odnosno zaštitili zdravlje onih kojima pružaju usluge.
U Evropskoj uniji zdravstvom se bave nacionalne vlade, što znači da svaka država ima svoje savjete ljekara.
Savjet Komisije
Evropska komisija saopštila da je posvećena osiguravanju poštovanja prava svih, uključujući Evropljane s invaliditetom, tokom ove krize.
Komesar EU za zapošljavanje i socijalna prava, Nikolas Šmit (Nicolas Schmit) kaže: „Evropski socijalni fond i Fond za evropsku pomoć najugroženijima treba da u potpunosti iskoriste zemlje EU koje u ovom trenutku mogu da apliciraju za novac za podršku osobama s invaliditetom“.
Izbijanje koronavirusa bilo je posebno teško osobama poput 62-godišnjeg Hermana Hilena (Herman Hillen) koji živi u domu za starije blizu Antverpena u Belgiji. Pao je i slomio nogu u Rio de Žaneiru u Brazilu, a nakon komplikacija tamošnjim operacijama, vraćen je u Belgiju. Sticanje invalidnosti značilo je i smještanje u domu.
Četrnaest dana u sobi
Jedan od 14 korisnika s kojima živi obolio je od COVID-19 i Herman nam je rekao, „ovo izgleda veoma loše. Znači 14 dana u sobi. Izgleda kao da nam je sve oduzeto. Osjećam se vrlo depresivno i siguran sam da nisam jedini."
Dok su domovi starateljstva neophodni za podršku nekim osobama s invaliditetom u trenutnim sistemima, organizacije koje rade s osobama s invaliditetom vjeruju da su životi ispunjeni kada su u zajednici i žive samostalno. Ali u vrijeme krize, ENIL se, takođe, brine kako će zdravstveni sistemi tretirati osobe s invaliditetom koje obole od COVID-19.
Frank Sion pita: "Da li će se osobe s invaliditetom posmatrati kao grupa ljudi za koju se podrazumijeva da nema jednake šanse da prežive i zbog toga nema pristup hitnom liječenju?" Rasprostranjeni su izvještaji u brojnim zemljama Evrope, u kojima su zdravstveni sistemi prenatrpani, koji su morali da odluče da li jednom pacijentu ili drugom treba da daju respiratore za spašavanje.
Kako se trenutna situacija može riješiti?
Stručnjaci za socijalnu zaštitu, poput dr Osi Stjuart (Ossie Stuart) iz Velike Britanije, vjeruju da bi mogao postojati prostor za razvijanje onoga što se dešava u zdravstvenim sistemima širom Evrope, preusmeravajući to ka kućnoj podršci i usluzi personalne asistencije tokom i nakon krize. Kaže: „Trenutno razvijamo velike kapacitete u zdravstvenom sistemu i socijalnom sistemu. Mislim da to ne bismo trebali izgubiti. Moramo razmišljati o tome kako to iskoristiti kako bismo kreirali društvo u kome može učestvovati više ljudi. "
Za sada se, međutim, ljudi koji žive s invaliditetom u Evropi i širom svijeta nadaju da će se ta kriza što prije završiti i da će njihove mreže podrške biti dostupne jednom kada sve ovo prođe.
Izvor: Euronews
S engleskog prevela Marina Vujačić
