U jednoj sasvim običnoj zemlji, u kojoj se nalazi jedno obično mjesto sa još običnijim ljudima, živi jedan stariji bračni par. Njihova imena takođe neću pominjati jer su prosječna i uobičajna kao kod mnogih ljudi u jednoj od običnih zemalja. Izgledaju kao oni ljudi pored kojih kada prođete, imate osjećaj da ste prošli pored bandere, semafora ili seotskog plota.
Žive u trošnoj kući isped koje se prostire ogromna bašta, u kojoj sade kukuruz i pšenicu. Tokom cijele godine vrijedno rade u svojoj bašti i od svake žetve uspijevaju da plate studiranje njihovog sina koji se školuje na univerzitetu za običnu, prosječnu, sirotinjsku djecu. Osim bašte, bračni par posjeduje i voćnjak sa jabukama koji svojom ljepotom privlači poglede komšija i prolaznika. Odmah pored njihove kuće živi porodica poznatija kao Artristići, koja je sve samo ne obična. Oni su u cijelom naselju, a i šire, važili za crne ovce jer su imali veoma ružnu naviku, govorili su uvijek ono što misle i stvari su nazivali njihovim pravim imenima. Gospođa Artristić je bila slikarka, a gospodin Artristić vajar. Od svojih zarada nijesu mogli da obezbijede dobre uslove života svojoj dvogodišnjoj kćerki, pa su bili zasadili malu baštu iz koje je uglavnom nicao korov. Zbog toga je gospodin Artristić odlučio da prestane da sadi baštu i na njeno mjesto je posadio četiri stabla jabuke. Pored porodice Artristić živio je još jedan običan čovjek, tačnije jedan običan sportista. On ima svoje ime i prezime, svoj izgled i svoje osobine, ali je sve to kod njega toliko obično i prosječno da je postalo beznačajno. Ako se samo osvrnete oko sebe vidjećete mnogo sličnih ljudi, a svi slični ljudi liče upravo na njega. Sličnih je mnogo, posebnih je manje od polarnih medvjeda. Jedino što je tog čovjeka razlikovalo od ostalih sličnih ljudi je njegov matični broj. Svako jutro je išao na trčanje da bi se pripremio za Olimpijadu na koju ga je pozvalo ministarstvo sporta. Bio je veliki prijatelj bračnog para. Kao znak prijateljstva bračni par mu je poklonio deset stabala jabuke koje je on zasadio iza svoje kuće. Artristići su ga često ismijavali govoreći mu da previše liči na stare baštovane, ali to je njemu prijalo i činilo ga čak i ponosnim. I zaista je to bila istina jer je on izgledao kao njihov rođeni sin. Često ih je posjećivao sjedeći dugo na terasi njihove kuće grickajući jabuke koje su oni davali samo odabranim gostima. Kafu je uvijek odbijao jer svi pravi sportisti, što je opšte poznato, ne piju kafu i ne bave se politikom. Baštovani su dijelili njegovo mišljenje po pitanju politike, mada su i kafu rijetko pili jer je vlada saopštila da je kafa luksuz. Njihovi razgovori su uglavnom bili o vremenskoj prognozi, kvalitetu i količini žetve, sportskim dešavanjima, količini đubriva potrebnog da se nahrane mladice pšenice i kukuruza.
„Biće ova godina dobra, kiše ima dovoljno a nema mnogo ni štetočina.”
„Istina, nadam se da će to i potrajati”, dodade sportista.
Baštovanova žena je najčešće ćutala jer su joj odavno rekli da je glupa kao i sve žene i da nije njeno da se miješa tamo gdje joj nije mjesto. U ljetnjim večerima porodica Artristić je izlazila u šetnju sa svojom malom kćerkom. Oni su kao i svi čudaci ovoga svijeta pričali o umjetnosti, budućnosti, politici, ekologiji, kulturi. Često su kritikovali vladu, malograđanski duh društva, kič i šund koji je, kako oni kažu, sve više rušio vrijednosti savremene kulture. I baštovani su svake ljetnje večeri sjedjeli na svojoj terasi i sa divljenjem posmatrali svoju baštu koja bi sve više tonula u noć. Kada bi u prolazu čuli razgovore porodice Artristić, ljutito bi negodovali. Baštovan bi dobacivao proste riječi, a njegova žena bi zasukivala rukave svoje košulje da pokaže mužu i svome čestom gostu sportisti kožu na svojim rukama.
„Vidi, vidi, sva sam se naježila. Drhtim kao grana. Vrag da ih nosi što dalje od naše kuće.”
To su bile rijetke prilike kada je baštovanova žena koristila sve blagodeti ženskih prava i slobode govora. Kako su sve više odmicali prvi ljetnji mjeseci tako je rasla i sreća svih mještana ovog monotonog i običnog mjesta. Već su počeli da se naziru prvi zameci plodova jabuke, a pšenica i kukuruz su bujali na sve strane. Baštovani su se posebno radovali. Prije par dana su u svoju baštu postavili strašilo, koje se pokazalo kao vrlo dobro u borbi protiv vrana, švraka, golubova i ostalih štetočina koje su svake godine kljucale kukuruzne klasove i zrna pšenice. Baštovanova žena ga je cijelih mjesec dana šila, punila vunom i oblačila u platno, tako da je bila vrlo ponosna gledajući ga i diveći se kao najvećem remek djelu. Čak je i svoju najdražu šerpu stavila na njegovu glavu koja se sada presijavala na suncu čineći taj prizor još čudesnijim.
Jedno jutro je u novinama osvanula vijest o tome kako se cijena jabuka smanjuje za pedeset posto zbog preopterećenosti tržišta. Dalje se u tekstu govori o tome da će ta dosjetka vlade i ministarstva poljoprivrede donijeti odlične rezultate koji će biti vidljivi već krajem godine. Prvi je to saznao gospodin Artristić koji je odlučio da se tome usprotivi. Napravio je peticiju koju je potpisala njegova porodica i krenuo dalje. Otišao je prvo kod svojih komšija baštovana koji su odbili da potpišu, jer kako kažu, ne bave se stvarima koje se njih ne tiču.
„Kako vas se ne tiču? Zar vi nemate veliki voćnjak sa jabukama?”, reče gospodin Artristić.
„Zar Vi nemate pametnija posla od tih vaših gluposti? Umjesto što kao prosjak idete od kuće do kuće, bolje sadite pšenicu i kukuruz kao mi”, odgovori gospodin baštovan i snažno zalupi vrata.
Razočaran, krenuo je kod svog drugog komšije, sportiste. On je takođe odbio da potpiše jer sportisti se na bave politikom.
„Zašto nećete da potpišete, pa i Vi imate jabuke?”
„Žao mi je, ali znate i sami, sportisti ne piju kafu i ne bave se politikom.”
Ostali mještani su odgovarali isto jer svi slični ljudi, logično, liče jedni na druge. Već je bilo podne i Sunce je svom snagom univerzuma žarilo jadnu i sićušnu zemlju koja je bila obična kao i sve zemlje svijeta. Gospodin Artristić je stajao sam na ulici, ne mareći za žegu, držeći u ruci bijelu hartiju sa samo par potpisa nekih čudaka. To je on i njegova žena.
Svakim danom jabuke su postajale sve veće, ljepše i počele su da dobijaju rumenu boju. Iako je već bila sredina ljeta suše nije bilo. Čim bi zemlja počela da puca od vreline, kiša bi, praćena grmljavinom, nadojila sve biljke koje bi onda postajale još zelenije i bujnije. Baštovani su imali sve više posla. Skoro svaki dan su išli u baštu i čupali korov koji je sve više gušio stabljike pšenice i kukuruza. Sportista je sve češće trčao jer se i on spremao za svoju žetvu, na jesen bi trebalo da učestvuje na Olimpijadi. Artristići su kao i obično svako veče šetali. Zaneseni čarolijama ljetnje noći ostajali su sve duže i duže. Vraćajući se tako jedne večeri, osjetili su dim koji se prostirao cijelim naseljem. Približavajući se sve bliže ulici u kojoj se nalazi njihova kuća, paučinasti dim je postajao sve gušći. Gospodin Artristić je potčao prema kući i ugledao kako plamen proždire njegova četiri stabla jabuke. Nije im ostalo ništa drugo nego da odu da spavaju uz nadu da će se sljedeće jutro probuditi u nekoj ljepšoj zemlji i u nekom ljepšem vremenu. Ujutru su zatekli samo pepeo koji se, pod snagom laganog povjetarca, raznosio na sve strane. Sljedeći dan počele su da padaju jake ljetnje kiše koje su uminule poslije dvanaest dana. Sunce je opet upeklo ispijajući svu vlagu iz zemlje. Na mjestu jabuka koje su izgorjele sada su ponikle otrovne gljive koje je gospodin Artristić posmatrao sa očima punim sjete i očaja dok je slušao radio. Na radiju su javili da otkupa jabuka uopšte neće biti jer je potrebna količina voća uvozom već zadovoljena. Nije više imao ni jedno stablo jabuke, ali ipak neki unutrašnji vapaj za slobodom nije mu dao mira. Ušao je u svoju kuću, sjeo za radni sto i napisao protestno pismo vladi. U pismu je govorio o društvenoj pravdi, o nemaštini, o problemima sa kojima se suočavaju baštovani i građani, mada su u suštini svi obični građani ovoga svijeta baštovani. Citirao je velike pisce i mislioce i zahtijevao da se jabuke otkupe po početnoj cijeni. Otišao je u poštu i sa dječijim sjajem u očima, ubacio pismo u sanduče za specijalna pisma namijenjena samo visokim državnim institucijama. Pismo je palo na dno, ispuštajući jezivi jauk samoće koji je izlazio iz velike limene kutije. Gospodin Artrisić je prvi čovjek koji se usudio da upotrijebi to sanduče, a vjerovatno će biti i posljednji. Svaki dan je dolazio u poštu da provjeri ima li odgovora na njegovo pismo. Prolazili su dani, nedjelje, mjeseci, ali nije bilo ničeg sem začuđenog izraza lica radnice na šalteru pošte. Gospodin Artristić je ipak nastavio da dolazi i svaki dan je išao sa nadom u srcu, a vraćao se sa teškim kamenom oko vrata. Danas je, ipak, poslije toliko vremena provedenog u iščekivanju i nadi, shvatio da odgovor na pismo nikad neće stići. Na to razmišljenje je možda uticalo to što je juče, u kanti za smeće koja se nalazila pored pošte, našao svoje pismo iscijepano na sitne komade. Mastilo je bilo razmazano od dugog stajanja i vlage, a svi plemeniti ideali, koje je bio zapisao na tom parčetu papira, sada su izgledali kao i sve ostalo smeće. Osjetio je kao da četa mrava maršira kroz njegovo srce, snažnim kliještima kidajući komad po komad tkiva, nastavljajući svoj put cijelim tijelom. Tada se nešto veliko slomilo u gospodinu Artristiću. Baštovana se to nije ticalo, oni su imali pametnijih poslova od, kako oni kažu, političkih ludorija tog čudaka. Žetva je bila sve bliže. Još jedan mjesec i konačno će moći da se naslade plodovima svog rada. Dok je zalievao svoju baštu, gospodin baštovan je primijetio čovjeka u plavom odijelu koji mu se sve više približavao. Strah ga je počeo obuzimati jer se oduvijek plašio ljudi u uniformama. Kada mu je prišao dovoljno blizu, vidio je da se radi o poštaru. Odmah je panično povikao:
„To nije moje, pogriješio si, sinak, kuću. Ja nemam nikakve veze sa onim ludacima preko puta što dižu hajke i bune svakih mjesec dana.”
„Ne, ne ovo pismo je za Vas, Vaša adresa je na njemu.”
“Uvjeravam te da griješiš, ja sam običan baštovan i nemam nikakve veze sa tim vašim pismom! Nosi to prokletstvo od mene, sinak, inače ću te isprskati ovom vodom.”
“Ali Vi jedini ovdje gajite kukuruz, a ovo pismo dolazi od ministarstva za kukuruzna pitanja, molim Vas uzmite ovo!”
Gospodin baštovan je drhteći zgrabio pismo i utrčao u kuću, ostavljajući poštara u čudu. Zaključao je vrata i počeo da čita od riječi do riječi:
„Nepoštovani uzgajivači kukuruza, iako nam se do srži gadite jer ste prljavi, zatupljeni, krezubi, malograđanski pacovi, ipak smo odlučili da vam napišemo pismo. Prije nego što pročitate pismo, maknite vaše prljave prste sa mog potpisa u donjem desnom uglu pisma. Ne želim da vaša urođena bijeda pređe na moju savršenu ličnost, a ni obratno. Čuo sam da se bijeda širi poput malarije ali do mene i do naše vlade neće nikada doprijeti. Ti komarci koji žele da nam prenesu ovu opaku boleštinu, nemoćni su naspram naših mreža. Te mreže ste upravo vi, glupi gmizavci koji će uvijek služiti nama moćnima da gazimo sve ljude ovoga svijeta. Vama to ne smeta, jer zaista je lako biti tako bijedan i glup, a osjećati se u isto vrijeme tako moćno i nadmeno. Obavještavamo vas ovim putem da morate da spalite sav kukuruz koji imate zbog vladine politike kultivizma. Vi ne znate ni šta ta riječ znači, ali iskreno ne znam ni ja. Vaše je da u što kraćem roku to izvršite, bez ikakvih glupih prigovora jer i sami znate da je čitav vaš život samo glad, bijeda, mučenje. Žao mi je što sam ovoliko vremena potrošio na pisanje ovog dosadnog pisma, umjesto da sam uživao u opuštajućoj masaži mirisnim uljima i jeo mafine sa zlatnim mrvicama. Vi nikada to nećete ni vidjeti a kamoli iskusiti jer vi nijeste mi i to nikada nećete biti. Ako postoji jedna stvar na svijetu zbog koje vas manje mrzim, onda je to zato što su ovo sve proizvodi vašeg rada. I nemojte nikada da prestanete da budete dio zaštitne mreže koja nas čuva od komaraca koji prenose malariju. Ako nas odnese malarična bujica na naše mjesto će doći drugi, ili još gori, koji će opet stvoriti svoje mreže. Zato bolje vam je da ćutite i trpite jer nijeste sposobni da sami upravljate svojim životima. Nije lak moj posao. Svaki dan moram da uživam u krvi, znoju i patnji svog naroda, a to samo odabrani mogu da rade. Dosta sam pisao. Šaljem vam mnogo Judinih poljubaca. S dubokim prezirom i mržnjom, vaš ministar N.N
Potpis: N.N. Običan ministar kao i svi ministri ovoga svijeta“.
Gospodin baštovan je bio tužan jer će morati da spali svoje kukuruze, ali u isto vrijeme je bio srećan jer ima tako nadarenog i rečitog ministra za kukuruzna pitanja. Baštovanova žena nije željela da prihvati to zbog brige za sina, jer ako spale kukuruz, neće imati dovoljno novca da plate njegovo studiranje. Odlučila je da progovori:
„Hajde da se žalimo, sve će nam uzeti. Kako ćemo platiti studije našeg sina? Nije ni ta vlada najpametnija na svijetu.”
Kao odgovor dobila je snažan udarac u glavu od čije siline je pala na pod.
„Ne bavi se stvarima koje se nas ne tiču. Nije tvoje da vodiš politike, ženturačo!”
Baštovan je potom izašao iz kuće, uzeo srp, i posjekao sav kukuruz.
Kukuruz je bio pun sokova, zemljinih i sunčevih blagodeti koje je tokom cijele godine crpio iz bašte. Došlo je vrijeme da sve vrati dok ga sjutra bude pržila popodnevna žega. Stabljike je složio i ostavio da se suše do sjutra jer će lakše gorjeti. Iz kuće se samo začulo cviljenje stare žene čija se duša sjekla pod zvukovima srpa, koji su slutili nadolazeću nemaštinu i glad. Ujutru im je u posjetu došao njihov stari prijatelj sportista. U ruci je nosio bijelu hartiju a na licu mu se vidio očaj.
„Šta je bilo? Zašto si tako potišten?”, zbunjeno reče baštovan.
„Jutros mi je stiglo pismo. Sav moj rad, i sva moja žetva sada su uništeni. Sav moj život i sve moje iluzije sada leže u jami bez dna.“ Izgovorivši to sportista poče da čita pismo:
„Nepoštovani sportisto, lijepo je to što si se toliko trudio da bi otišao na olimpijadu, ali o tome možeš samo da maštaš. Istina je da nijesi pio kafu, i što je još bitnije, nijesi se bavio politikom. Ali kao što vidiš, politika se mora baviti tobom. Tvoj trud nije bio dovoljan jer ima nešto što svim svojim treninzima i zalaganjima ne možeš da ostvariš. Ti si obični seljački sin i niko u tvojoj užoj i široj porodici nije funkcioner vlasti. Ta je činjenica od presudne važnosti za uspjeh. Žao mi je. Nadam se da ćeš uspjeti da nastaviš porodičnu tradiciju uzgoja svinja jer to je jedina stvar koju možeš da radiš s obzirom na tvoju porodičnu liniju. Pozdrav od ministra sporta.
Potpis: N.N. Običan ministar kao i svi ministri ovoga svijeta”.
„Reci, gospodine baštovane, da li je ovo pravedno? Šta ja sad da radim? Dosta je bilo ove tiranije, vrijeme je da se nešto promijeni! Vlast slaže krune na svoje glave, a te krune nijesu ništa drugo do patnja i stradanje naroda. Naroda je mnogo, a ljudi u vlasti je malo. Što je više naroda to je više patnje i stradanja, a što je više patnje i stradanja to je više kruna. Jednog dana će vlast na svoju glavu morati staviti sve te krune, ali one će biti preteške za njihove glave. Pod tim teretom njihova tijela postaće samo običan prah. Samo će u istoriji ostati zapisano da je postojala neka tamo tiranska vlast koja je zlostavljala tamo neki narod. A Zemlja će i dalje da se okreće a Sunce će i dalje da sija.“
„Ućuti, kučkin sine. Kakve te sotonske sile tjeraju na takve pomisli?! Danas je loše, sjutra će biti još gore, ali jednom će sigurno biti bolje. Naše nije da se bavimo stvarima većim od naše sopstvene porodice i bašte.“
„Da li si slijep? Skloni više tu mrenu sa očiju koja ti muti vid. Zar se ne tiče tvoje porodice to što sjutra tvoja djeca neće moći da žive slobodno. Neće možda imati ni hljeb. Njihov rad i trud biće samo predstava za djecu bagataša i moćnika.“
„Pričaš gluposti, ti ološu izdajnički! Mir je i ne puca se, a to je dovoljno da mi bude srce na mjestu. Zar ja, jedna kap u moru, da dižem hajke i bune?! Mi smo suviše mali da bi mogli bilo šta promijeniti. Ćuti, trpi i radi, jer ovako je oduvijek bilo i ovako će uvijek biti. Koja god vlast da dođe ti ćeš biti ono što si i sada, niko i ništa. Ja imam svoju baštu i znam da moja djeca neće gladovati.“
„Ali, čovječe, zar ne vidiš da su ti skoro sve uzeli? Od tvoje bašte nije ostalo skoro ništa. Tvoj sin neće imati dovoljno novca za dalje studije a ti i žena ćete pocrkati od gladi. Kako će neka vlast da obuzda cijeli narod? Potrebno je samo reći ja više neću biti rob.“
„Sad je dosta, izlazi iz moje kuće.“
Baštovan tada uze čašu sa stola i razbi je o zid. Sportista zalupi vrata uz riječi koje su proklinjale baštovanovu glupost i nepravdu.
Narednih dana sportista je postao živi mrtvac. Nije više imao prebijene pare jer mu je sportski savez otkazao svaki vid pomoći. Bio je mršav kao uličarski pas a u njegovim očima se samo vidio prezir i bijes. Sve što je sada imao su odavno trule jabuke koje vlast nije htjela da otkupi. Počeo je da ludi i da izgovara čudne riječi. Katkad bi po noći izlazio na ulicu govoreći da je on olimpijski sportista sa crnim plaštom slobode. Ljudi koji su šetali sa porodicama, kada bi ga vidjeli, prikrivali bi oči svojoj djeci da ne vide taj užasavajući prizor. Razočaran, očajan i bijesan čovjek je i opasan čovjek. U tom svom ludilu sportista je učinio jednu mnogo lošu stvar. Pod okriljem noći, najcrnje noći u njegovom životu, stvorio je svjetlost. Ta svjetlost je bila vatra koja je milovala već sazrele stabljike baštovanove pšenice. Njena vrelina kao da im je prijala pa se nije moglo razaznati da li vatra ide prema stabljikama pšenice ili stabljike pšenice hrle vatri u zagrljaj. Nije mogao podnijeti taj svoj čin. Uzeo je konop i okačio ga na najveće stablo jabuke u svom voćnjaku. Popeo se na stolicu i provukao glavu kroz omču koju je napravio. Cijeli život mu je prolazio pred očima. Osjećao je ukus majčinog mlijeka, rast prvog zuba i čak prvi udah vazduha u pluća. Sve to izgleda nemoguće, ali je on to zaista osjećao. Odlučio je da ipak sebi daruje još jedan život. Skočio je sa stolice u zanosu sreće što će njegovo srce još kucati. Ipak njegove noge nijesu dodirnule zemlju. Stolica se otkotrljala niz voćnjak pod udarom tijela koje se vraćalo iz zanosnog skoka. Zaboravio ja da izvuče glavu iz omče koja je sada istiskivala život iz njegovog ionako jadnog i propalog tijela. U panici je pokušao da se oslobodi smrtonosnog zagrljaja koji je zbog toga postajao sve jači i jači. I posljednji trzaji su napuštali njegovo tijelo koje je sada izgledalo kao trule jabuke koje su se nalazile svuda oko njega. I one su nekada bile pune, rumene i sočne. Mogle su nahraniti mnogo gladnih usta. Ali ni njih kao ni ovog jadnog sportistu niko nije želio.
Ipak je i tu najcrnju noć otjeralo svitanje. Sunce je obasjavalo trošne kuće, bašte, ograde, i skoro gole grane stabala jabuka sa trulim plodovima. Besramno je otkrivalo sve što je noć pokušala da zadrži u svojoj tami.
Baštovani su rano ustali i krenuli da obiđu svoju baštu. Našli su samo pepeo koji se, ovlažen rosom, pretvarao u blatnjavi brlog. Samo je ostalo strašilo koje je bilo crno od dima. Srašilo je bilo svjedok svih nesreća ove bašte od onoga trenutka kada su ga tu razapeli na drveni kolac. Nažalost zapušene uši i obnevidjele oči baštovana nijesu bile sposobne da spriječe zločin. Baštovanova žena je plakala a gospodin baštovan je pozvao službu pravde i prava poznatiju kao SPP. Oni su obećali da će u najkraćem vremenskom periodu naći počinioca i, kako oni kažu, utjerati mu pravdu i pravo u kosti.
Jesen je već zakucala na vrata. Kiše su počele sve češće da padaju a ptice selice su se spremale da napuste ovaj brod koji tone. Došlo je vrijeme za žetvu, ali izgleda da se ona završila onoga dana kad je pala cijena jabuka. Cijelom mjestu je ponestajalo osnovnih životnih namirnica. Neki su pričali da se u najsiromašnijem sjevernom dijelu pojavio i kanibalizam. Vlada nije mirovala već je uporno radila na sreći i blagostanju naroda kojem služi. U skupštini se održao važan sastanak svih ministara koji su raspravljali o velikoj krizi koja je postajala sve veća. Poslije dva sata teške rasprave shvatili su u čemu je ključ patnje naroda. Zakon koji je predložio ministar za kukuruzna pitanja jednoglasno je usvojen. Odlučili su da narod obavijeste o tome preko letaka koje su bacali iz vazduha, jer su shvatili opasnost izlaganja svojih ljudi rulji koja je postajala sve bjesnija i gladnija. Artristići su takođe bili u teškom položaju. Jedva su imali novca da se prehrane tako da njihova kćerka zadnja dva mjeseca nije okusila ni meso ni mlijeko. Inače su jeli samo čorbu koju su pravili od lišća i bukovog žira. To je bilo jedino jelo koje je sada narod mogao da priušti. Polazeći u potragu za hranom gospodin Artristić je našao letak. Na njemu je pisalo:
„Vaša vlada je uložila veliki napor u pronalaženju rešenja za tešku situaciju koja vas je zadesila. Shvatili smo da je izvor svih vaših patnji otpadništvo od prave vjere. Postavili ste nakazne ljude u vaše bašte koje nazivate strašilima. Mislite da vas oni štite od štetočina, ali naprotiv. To što ste radili je bogohuljenje koje vam se vratilo zasluženom kaznom. Strašila su sve vrijeme zračila crnom magijom, bacajući prokletstvo na vaše bašte i domove. Došlo je krajnje vrijeme da porušite te hramove zla i vratite se istini i blagostanju.“
Gospodinu Artristiću su se tresle ruke od bijesa i užasa. Krv je svom snagom navirala u njegov mozak muteći mu vid. Ponovo je odlučio da izvede pobunu protiv prljavih igara vlasti. Išao je od kuće do kuće i pozivao ljude na pobunu. Neki su već bili na izdisaju izmučeni glađu, neki su ga odbijali braneći vlast, puni religioznog žara, ali ovaj put su neki i krenuli sa njim. Njih desetak je krenulo u borbu. Okupili su se isred zgrade vlade i počeli da uzvikuju slobodarske parole. Gospodin Artristić je počeo da drži govor:
„Ljudi! Braćo i sestre! Malo nas je danas, ali ipak dovoljno da sjutra ostane negdje zapisano da su postojali neki ljudi koji su željeli bolju budućnost. Vlast nas prvo blago kažnjava, smanjujući cijene našeg rada. Ako budemo ćutali oni će te cijene smanjivati dok naš rad ne postane bezvrijedan. Ako se ne pobunimo oni će početi da nas otvoreno potkradaju. Rušiće naše snove i budućnost! Ako se i dalje ne pobunimo oni će nam početi uzimati hranu! Ako nastavimo da ćutimo oni će nas početi izgladnjavati i neće nam dati da više govorimo. Tada će krenuti da nas ubijaju, ali tada će biti prekasno da se pobunimo. Nas su već krenuli da ubijaju, ali mi ćemo se oduprijeti, ne zato što sada možemo nešto promijeniti, nego zato da nas istorija ne pamti kao ludake koji obožavaju svoje mučitelje. Ne dozvolite da sa vama postupaju kao sa životinjama. Ne vjerujte njihovim lažima i obmanama. Ne vjerujte u njihovog Boga, jer je jedini njihov Bog novac. Nikad nemojte ćutati i trpjeti već uvijek postavljajte pitanja. Vaši životi su jednako vrijedni kao i njihovi.“
Čuvši šta se dešava, vlada je na okupljene ljude poslala zloglasni SPP. Tukli su ih i vezivali u lance. Gospodin Artristić je dobio tako snažan udarac u glavu da je izgubio svijest. Ujutru se probudio u mračnoj i hladnoj zatvorskoj ćeliji prekriven modricama. Njegova duša je sada poput pepela njegovih jabuka iz koga samo niču otrovne gljive.
Dolazi zima. Niko više nije čuo nikakve vijesti o gospodinu Artristiću i ljudima koji su otišli sa njim. Njegova žena i sada već trogodišnja kćerka svaki dan su čekale da vide pitomi izraz lica njihovog viteza. Njega ipak nije bilo. Gospođa Artristić je jedva preživljavala prodajući svoje slike. I ako više nije imala boja za njih nastavila je da slika jer joj je bila potrebna samo jedna boja, crna. Crne boje je bilo svuda. Trule jabuke. Pepeo. Nebo. Zemlja. Sunce. Ljudi... Svuda oko nje samo crnilo. Svaka njena slika je bila oličenje bola i užasa i upozorenje nadolazećim, ljepšim vjekovima i milenijumima, ako oni ikad dođu.
Porodica baštovana više nije postojala, tačnije ostao je u životu samo gospodin baštovan. Njegov sin je stradao u tuči u studentskoj menzi koja je izbila zbog šerpe supe koja nije mogla da nahrani trista studenata. Baštovanova žena je, kako je to pokojni sportista proročki predvidio, umrla od gladi. Bilo je važnijih usta od njenih. Ali sreća se izgleda osmjehnula gospodinu baštovanu. Na njegova vrata ja zakucala služba pravde i prava koja je riješila misteriju zapaljene pšenice.
„Dobar dan, izvolite.“
„Mi smo iz SPP-a, saznali smo ko je zapalio tvoju pšenicu.“
„O, hvala vam, hvala i milostivom Bogu što mi je napokon pružio ruku spasa.“
„Ne raduj se tako rano jer znamo da si ti zapalio pšenicu da bi srušio ugled naše vlade u svijetu i izazvao još veću narodnu pobunu.“
„Ali... Možda... Ipak ako tako vi kažete... Neka mi oprosti naša premudra vlast.“
Poslije toga više niko ništa nije čuo o starom baštovanu.
Snijeg je prekrivao kuće, bašte i voćnjake. Bjelina je polako sakrivala svu ljudsku patnju i muku. Gospođa Artristić je odlučila da pobjegne negdje sa svojom kćerkom. Na zidovima svoje kuće ispisala je krupnim slovima stihove:
„Gledam bijele, mekane, pahulje koje padaju sa neba. Gledam kako slobodno idem i niko me ne može zaustaviti. Sada mi je samo Bog sudija. Gledam kako boje polako nestaju, moraju se očistiti sve tvorevine ljudskog zla. Gledam budućnost ali ne vidim ništa. Gledam kako nestajem.“
Jovo Radović
