Još kao mali dječak volio sam da listam dječije slikovnice koje su svaki mjesec stizale u obližnju trafiku. Bile su vrlo jeftine i pristupačne svim roditeljima. U njima se nalazio veliki broj slika, dječijih pjesmica, crteža, zanimljivosti, sve ono što je moglo da zagolica maštu jednog djeteta. Ponekad bih radio vrlo loše stvari kako bih ih priuštio.
Uzimao sam novac iz kućne kasice koja je imala vratanca na svom dnu. Ona nijesu bila oduvijek tu, već sam ih ja napravio tako što sam izrezao mali krug plastike koji bih vraćao kada bih uzeo onoliko novca koliko mi je bilo potrebno. Možda je to bio razlog toga što je kasica uvijek ostajala nedovoljno popunjena za razbijanje. S tim novcem bih trčao do trafike po najnoviji broj slikovnice. Žena koja je tu radila posmatrala bi me prilično ljutito, a ja sam zbog toga osjećao grižu savjesti jer bih mislio da zna za moje nedjelo.
– Drži ovo, mali, i ne motaj se ovuda ko gladan ker!
Ja bih samo brzo zgrabio svoju slikovnicu i otišao onako kako sam i došao, trčeći. Listajući njene stranice osjećao sam neopisivu sreću koja se nije mogla mjeriti sa bilo kakvim slastima koje je moglo da spozna dječije srce. Trpio bih čitavu vječnost pogane riječi i zle poglede radnice u trafici za samo trenutak sreće koju mi je pružala ta gomila hartije.
I sve bi to još dugo trajalo da na jednoj stranici slikovnice nijesam pronašao ono za čim sam, čini mi se, sve do tada tragao. Pisalo je:
„Lotosov cvijet raste u veoma blatnjavim, smrdljivim i ustajalim barama i močvarama, ali on ostaje uvijek lijep i čist. U budizmu i hinduizmu se zbog toga smatra za svetu biljku. Ujutru širi latice svog cvijeta a poslije podne ih skuplja, i zbog toga u egipćanskoj mitologiji važi za simbol ponovnog rođenja.
Na drugoj strani sam ugledao njegovu sliku koja je izgledala kao lice samog Boga. Njegovi listovi su bili modro zeleni i široki da bi održali na površini mutne vode cvijet lotosa. Eh, taj njegov cvijet me je natjerao na suze. Plakao sam jer je bio tako lijep a ja ga nikada prije nijesam vidio. Plakao sam i zato što ga mnogo ljudi nikad neće vidjeti. Plakao sam i jer je dugo bio prikliješten stranicama ove jeftine hartije. Plakao sam i zato jer ga je ona bijesna žena držala u svojoj ružnoj, maloj trafici. Plakao sam i zato što više nijesam znao zašto plačem. Suze su samo navirale a ja ih više nijesam ni osjećao. Od tog trenutka zamrzio sam slikovnice i prestao da ih kupujem, ali sam svim srcem zavolio cvijeće. Mada čovjek koji voli cvijeće ne umije da mrzi ništa i nikoga. Počeo sam da volim i svijet, i ljude, i sunce, i nebo, i rosu, i noć, i dan, i život. Prestao sam da mrzim i radnicu trafike jer sam iz priče drugih ljudi shvatio da ona nije loša već samo nesrećna žena. Nikad nije željela da radi u trafici jer, budimo iskreni, niko ne želi da provede život čučeći u sobici veličine telečara. Bila je mnogo dobar đak i sanjala o danu kad će postati profesorica geografije. Svojom ljepotom i vedrinom istinski nadarene djevojke osvajala je srca svih ljudi. Njenim smaragdnim očima i kosom koja je ličila na sunčeve niti, mamila je i nebo u svoj zagrljaj. Svi su je voljeli, a ona je, čini mi se, mnogo više voljela njih. Često je razmišljala o tome da će jednog dana obezbijediti mnogo novca za svoje roditelje i braću, jer je novac bio osnovno mjerilo njihove sreće. Za sebe je samo željela da pribavi mnogo znanja jer je oduvijek mislila da je to ključ koji otvara sva vrata i od ljudi pravi graditelje ljepših vremena. Sa žarom djevojčice uzavrele krvi grabila je kroz život i sijala je sjemena najljepših cvjetova. Završila je srednju školu i saopštila roditeljima da želi da upiše fakultet.
– Sine moj, pa ti si žensko. Moraš da paziš mlađeg brata i da meni pomažeš u kuhinji. Znaš da i tvoj stariji brat ubrzo završava srednju školu i valja nam finansirati njegovo školovanje.
– Ali, majko, ja sam odličan đak! Ti si tu da paziš bata. Ja ću stalno dolaziti da ti pomažem. Majko, znaš da je to moja sudbina, cijeli život to želim. A za onog mangupa ne brini, ja ću završiti tri fakulteta dok on završi srednju.
– Nemoj biti tvrdoglava! Ti si uvijek bila dobro dijete. Kakve ti gluposti padaju na pamet...
– Znaš li da sam do sad uzalud življela ako ne odem na fakultet?
– Ja sam uzalud življela jer sam tebe takvu rodila, reče joj majka glasno.
Te su joj riječi probadale srce. Osjećala je gorčinu u cijelom tijelu, a dva vodena bisera su joj ispunila oči. Gledala je tužno, kroz maglu suza, svog mlađeg brata koji se igrao u uglu sobe.
– Sve ću uraditi, samo mi dozvoli da budem srećna, ili me barem pusti da odem od kuće jer se plašim da ću te zamrzjeti.
Stara, debela žena, sa dronjavom, masnom i prljavom keceljom koja je bila oličenje njene savjesti, okrenu se prema djevojci. Iskezi svoja četiri kriva i pokvarena zuba i poče da govori kao da sveštenici tjeraju đavola iz nje.
– Prokletinjo jedna! Bruko! Ništarijo nevaspitana! Ooooo, čime li me Bog kaznio da dobijem ovakvog idiota za ćerku?! Tolike godine si žderala moj ljeb i sad mi je ovo fala. ‘Oćeš ko prostitutka da se vucaš po bijelom svijetu, a nećeš da misliš o svojoj kući. Koliko sam se ja za moju braću i familiju žrtvovala, jesi li se ikad zapitala? Meni ni osnovnu nijesu dali da završim. Mrš mi ispred očiju, kerušo balava!
U tome trenutku osjeti snažan udarac na svom nježnom, anđeoskom licu. U suzama je istrčala iz kuće. Čekala je oca da se vrati s posla, mada je znala da će dobiti sličan odgovor. Poslije dva sata plača i bola, vidjela je svog ružnog, trbavog i ograničenog oca kako se gega prema kući. Krenula je prema njemu ali je njena majka, poput bijesne mečke, istrčala ispred nje i rekla:
–Stoj tu! Ja ću da kažem ocu šta je bilo.
Potom su njena majka i njen otac ušli u kuću. Matora žena je priglupom debeljku punih sat vremena pričala o drskosti njihove kćerke, tradiciji, hrišćanskim zavjetima... On je malo šta razumio, ali je podržavao sve što mu je žena govorila. Napokon je odlučio da pozove kćerku da bi joj saopštio konačnu odluku o njenoj budućnosti.
– Slušaj, ovaj...ti. Dođi ovamo... Vidi, ovaj... mala. Ne slušaš majku. Iiiiiii... stariji se moraju slušati. Nije tvoje, ovaj... da se vucaraš po svijetu. Ne, ovaj... nipošto.
Više nije ništa govorila. Njene smaragdne oči pretvarale su se u dva obična rječna oblutka. Nijemo je gledala tog glupog starca, olinjalu vješticu koju je nazivala majkom i malog glupanakoga je nekad voljela više od života. Lava koja je tekla njenim venama, gasila se i pretvarala u kamen. Hladni, mrtvi kamen koji kao da nikada nije bio plamen i živ. Čak je i bijes iščezao iz nje. Ostala je samo sumorna, teška, ubitačna gorčina. Besmrtna. Neizlječiva. Neiščeziva.
Od tada je prošlo punih dvanaest godina. Ona se u međuvremenu zaposlila u trafici. Mrzjela je cijeli svijet. I oca, i majku, i braću, i ljude, i bogove, i cvijeće, i sve ono što diše i miče se. Čak mislim da je mrzjela i lotosovo cvijeće jer je nekad previše ličila na lotos, a postala je zakržljali trn koji ubada i sebe i druge. Njen stariji brat još uvijek nije završio fakultet i postao je pijanica i rasipnik. Često se prisjećala trenutka kada je njen glupi otac preklinjao dekana da primi njegovog sinčića koji je tri puta ponavljao drugi razred srednje škole na fakultet. Te misli su joj ostavljale sladak ukus u ustima jer je uživala u pomisli da je njen rođeni brat, nosilac prezimena i gena njihove porodice, postao niko i ništa, a od njega se očekivalo sve. Vremenom je sve više podsjećala na svoju majku koja, kao ni njena kćerka, nije bila zla žena. Njena majka je sve žrtvovala zbog toga što je to od nje očekivala njena porodica i okolina. Time je svoju sreću gurnula u ambis nestalih želja i iluzija koji se kroz vjekove ljudskog postojanja prilično napunio. Svi nesrećni ljudi su kao živo blato koje sve povlači sebi. Sreća drugih za njih je pakao. Svaki osmijeh je za njih ruganje njihovoj čemernoj sudbini. To su samo mrtve duše, slomljene, pretučene, izmučene, čiji su životi žrtvovani kao jagnjad za krsne slave. U čast i za slavu mrtvim i nedostojnim.
Iz sjemena najljepših cvjetova koja je sijala, nikle su čemerike. Ružne, smrdljive i otrovne. Ja volim svo cvijeće, pa i čemerike. Znam da ni one nijesu loše i zle već samo slabe. Tačnije, bile su slabe i svi su ih brali, gazili, jeli, a onda su postale otrovne. Sada ih niko ne želi. Gadne su i neugledne, ali i dalje rastu i žive. Njihova ljepota im je bila samo teret i prokletstvo. Šta znači smiješni ružin trn naspram velikih, gvozdenih i oštrih kliješta koji kidaju njene cvjetove. Ljudi će potom ružine cvjetove ostaviti u vazu da polako trunu, uljepšavajući izgled njihovih šupa. Lišeni svih blagodeti života biće savršeni za ljudske oči, jer to je ono što ljudi vole. Vole da otimaju, sijeku, lišavaju, beru, da crpe sokove života, porobljavaju, ubijaju. Ljudi vole da sve načine ništavnim i nepostojećim jer sve što cvjeta je rana na njihovoj gordosti. Čemu bagremovo trnje kad ne može zaštiti svoje medonosne i mirisne cvjetove? Da, znam, znam... Predivni su i zbog toga ne mogu biti i srećni.
Kada bi me neko pitao šta bih želio da budem kada porastem, odgovarao sam vrlo jasno i sigurno: CVJEĆAR. Zbog toga sam često izazivao smijeh starijih. Mislili su u sebi: “Tako mali, a već tako velika budala”. Govorili su mi:“Zašto ne želiš da budeš ljekar, inženjer, profesor? Cvjećari su glupi ljudi koji čitav život provode u blatu.“ „Ne, ja baš želim da budem cvjećar. Oni sade cvijeće i brinu o njemu. Posebno bih volio da sadim lotosovo cvijeće i da budem uvijek čist i dostojanstven kao ono.“
„Ali ti bi i ubijao cvijeće“, reče podsmješljivo stariji brat.
„Nikad ne bih ubio cvijet!“
„Ha, ha, ha! Onda ne množeš da budeš cvjećar. Oni i beru i prodavaju cvijeće. Tako zarađuju novac.“
Sve mi je u tom trenutku postalo tako zbunjujuće, bolno, teško. Svi moji glupi, dječiji snovi su se rušili. Ah, kako sam samo bio naivan i glup. Bio sam previše dijete, djetinjastije od sve djece i svih sanjara. Rekao sam mu samo drhtavim glasom „Lažeš“, i pobjegao u sobu.
Pokrio sam se jorganom po glavi i dugo razmišljao zašto ljudi moraju sve što je lijepo i dobro da iskoriste? Nastavio sam da volim cvijeće ali više nijesam želio da budem cvjećar. Njih sam smatrao za ljude kao i sve druge, koji vješto koriste krhkost i ljepotu svega.
Ne možete ni zamisliti koliko je teško voljeti cvijeće i željeti biti cvijet u svijetu gdje je cvijeće hrana za svaku stoku. Ali ko jednom spozna istinsku ljepotu, sve tmine ovoga svijeta ga ne mogu uzeti u svoj gadni zagrljaj. Mogu ga slomiti, zgaziti i ubiti ali uzeti sebi, to nikada. Za svaki cvijet, makar i za onaj najljepši, makar i za lotos, naći će se neki dželat. Oni u suštini i biraju samo najljepše i najmirisnije cvijeće. Ali cvijeće, svo cvijeće, baš svaki i najmanji cvjetić treba da se ugleda na lotosov cvijet. Da se hrani blatom koje bacaju na njega, jer onda, što više bude blata, to će oni biti veći, jači, mirisniji. A bacači blata će svakako uskoro iščeznuti jer oni zapravo bacaju sebe, a sami bez sebe ne mogu opstati.
Ah, divno li je biti lotosov cvijet. Sam, ponosan, dostojanstven, gospodar mudrosti. Okružen blatom, a tako čist. Okružen smradom, a tako mirisan. Okružen mutnom vodom, a tako bistar.
Jovo Radović
Priča "Prica o lotosovom cvijetu" je objavljena u zbirci "Lična sloboda" i nagrađena posebnom nagradom.
