Lagano dodirujem pamučnu tkaninu, prelazeći vrhovima prstiju po njenoj mekanoj površini. To nije obična tkanina, to je moj mir, moja istina, moja sloboda.
Na kraju svakog dana ja se sakrijem ispod nje, i u njenom toplom zagrljaju sklopim svoje oči. Cijelo tijelo tada zapada u opšte pijanstvo, nesposobno da suzbije istinu svoje duše. Ljudi svaki dan moju dušu umotavaju kao mumiju u konce laži i prevara, i ona rastrzana obmanama traži mir, makar i na tren. Samo tren slobode, bez ljudskih hladnih, prljavih prstiju koji kidaju arterije mog srca, i vežu ih u čvorove vječnog mraka i smrti.
I ove večeri, kao i svake druge, predao sam se svim svojim bićem na oltar istine. Grčevi su napuštali i posljednje mišiće, a razum je sve više tonuo u mistični svijet bez lanaca i okova. Svijet gdje su svi potpuno svoji i gdje su magle razuma otišle u daljine, tjerane ponoćnim praskozorjem.
Odjednom sam se našao u uglu ogromne prostorije u kojoj je vladala grobna tišina i hladni mrak. Na sredini prostorije nalazio se čovjek obavijen tamom. Sjedio je na staroj, rasklimanoj, drvenoj stolici, glave savijene do grudi. Bio je potpuno nag. Cijelo tijelo su mu prekrivali ožiljci, i svi su imali svoj specifičan oblik. Neki su ličili na novčanice i kovanice, neki na ljudske jezike a neki čak i na oštre ljudske oči koje su odavale krvničke i ubilačke poglede. Na sebi je imao i rana koje su još bile svježe i iz njih je još povremeno curila krv. Neke su počele da zarastaju, a neke su postajale ožiljci, koji su takođe poprimali čudan izgled ljudskih poroka. Zar stvarno ožiljci mogu ličiti na ljudske poroke? Grobnu tišinu je samo katkad prekidalo njegovo mučno disanje.
Zgrožen tim prizorom, koji je bio oličenje svakog užasa, htjedoh da vrisnem. Nijesam mogao. Bio sam skroz nemoćan i prepušten na milost i nemilost ovom košmaru koji je sve više podsjećao na realnost. A da li zaista postoji veći košmar od realnosti?
Odlučio sam da govorim. Primakao sam se malo bliže i rekao:„Hajde da pričamo o nečem lijepom, o istini, o slobodi.“
Moje riječi su se odbijale od ivice prostorije i čuo sam samo sopstveni eho.
„Ja čeznem za ljepotom. Molim te, hajde da pričamo o ljepšim decenijama, vjekovima, milenijumima. Samo mi reci da će naredna minuta biti ljepša, i to će me učiniti srećnijim.“
Ali sve je bilo uzalud, čovjek je ćutao kao mrtav.
Ja sam se primakao još bliže, a zračak mjesečine je kroz otvor na vrhu ove bestragije, prostrijelio ovu užasnu tamu svojim sjajem.
„Znaš li da svaka moja ćelija, svako moje krvno zrnce, sve moje vene i arterije vape za ljepotom. Ja cijelim svojim bićem čeznem za tom nedostižnom vilom koja mi uporno izmiče. Meni je ljepota porebna kao Sunce Zemlji. Kao Zemlja biljkama. Kao biljke biljojedima. Kao biljojedi mesožderima. Kao mesožderi svojoj majčici zemlji da je nahrane svojim strvinama.“
Već je bijes počeo da obuzima moj um, a mjesečina je sve više osvjetlavala sobu prokletih. Čovjek je samo ćutao. Prišao sam mu još bliže i počeo jako da vičem na njega:
„Zašto ćutiš? Misliš li da ja nijesam dostojan ljepote? Preklinjem te kao Gospoda, kao Isusa. Kao Alaha i Muhameda. Kao Budu. Samo na kratko popričajmo o ljepoti da me bar malo mine ova neugasiva i neobuzdana čežnja i žeđ. Oh, ako se uskoro ne stiša ovo ludilo za ljepotom istruliću u ovom crvinjaku duhovnih rugoba. Čuješ li šta ti govorim, skote bijedni?“
U tome trenutku potrčah prema njemu i snažno ga gurnuh. Stolica se razbi u komade sa teškom škripom i gotovo ljudskim jecajima suve jelovine koja je pucala na sve strane. Čovjek ni glasa nije pustio već se samo cijelim svojim tijelom pružio po hladnom i prljavom betonu.
Mjesečina je konačno svom svojom božanstvenom silinom razbila i poslednje ćoškove tame. Srebrni sjaj je blistao u cijeloj prostoriji obasjavajući lice misterioznog čovjeka. Njegove sjetne oči i izmučen izraz lica davali su mu izgled prazne ljušture.
„Pa to sam ja!
Opet sam pokušao da vrisnem od užasa ali me je opet savladala neka nemoć i slabost tijela. Prišao sam i pružio ruku svome dvojniku. Shvatio sam zašto je sve vrijeme ćutao, ne može zarobljenik da daruje slobodu drugom zarobljeniku. Dok je ustajao, na njegovim usnama se pojavio osmjeh. Rekao sam tada samo svom sebi:
„Budi dio mene, jer to zaista i jesi. To si oduvijek bio kao moj ud, kao neodvojivi dio mog tkiva. Zašto da odbacim sebe? Ti si jednako nesrećan kao i ja, i jednako čeznemo za ljepotom. Hajde, idemo da putujemo. Mislim da nam je biologija dala dovoljno vremena da još dosta proputujemo. Ovaj put je neizvjestan i možda nikada nećemo stići do cilja. Možda povratak sa njega uopšte i ne postoji jer je sami put to što tražimo. Hajde požuri, vrati se svom izvoru da potečemo u ljepšu rijeku, ljepše jezero, u ljepše more. Hajde da postanemo bistriji i brži nego ikad.“
Jovo Radović
Priča „Košmar“, objavljena je u zbirci "Lična sloboda" i nagrađena posebnom nagradom.
