Mogu namirisati duge kiše,
Dane bez svjetlosti,
Grane bez lišća,
I ljude bez života,
u pokisloj odjeći.
Strahujem od smrti.
I ovo će proći
i svanuće ljepši dani.
Misliću o nečem lijepom.
Doći će zima, misliću o njoj.
O ruskoj zimi i toploj slovenskoj duši,
Toploj, pitomoj i vječno zaljubljenoj.
Misliću o Jesenjinu.
O njegovoj keruši i sedam kučića.
Ne, to će me još više rastužiti.
Taj pjesnik je previše bio pjesnik.
To ga je i ubilo.
Mislim da na grobu njegovom
sada raste najljepše cvijeće.
Trideset cvjetova, najmirisnijih,
Za trideset Jesenjinovih jeseni,
Trideset bijelih
za crnog čovjeka.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Nešto se kuva u loncu
kapljice pare se skupljaju na staklu prozora.
Napolju je mrtvilo.
Svi ćute ili pričaju gluposti.
Nemam gdje da pobjegnem.
Plašim se samoće.
Magla.
Kiša.
Mrak.
Kiša.
Melanholija.
Kiša.
Tuga.
Kiša.
Kiša.
Kiša.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Vrijeme je da idem.
Sunce je suvo,
Smeta mi bilo kakvo svijetlo.
Mrštim se i žmirkam.
Ne mogu da dišem.
Slijep sam i gušim se.
Vazduh je suviše gust.
Izjeda me jesenja mokrina,
drhtim a vruće mi je.
Brzo ću stići.
Imam još deset minuta.
Ubrzaću hod.
Približavaju mi se neki ljudi.
O ne, njih poznajem!
Pričaju mi nešto.
Ne čujem ih,
ali znam da je besmisleno.
Pričaju plitke stvari
i tako žive.
Glupi su, neizdržljivo glupi.
Prošli su.
Opet sam svoj na svome.
Stigao sam.
Sad mi je hladno.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Vraćam se.
Umoran sam i peku me oči.
Iz dimnjaka kulja dim.
Osjećam da me od njega peče grlo.
Mrzim i njega i dimnjake.
Naslonio sam se uz stablo kestena.
U daljini se čuje graja djece.
To me rastužuje.
Nostalgija.
Krenuo sam dalje.
Moja odjeća se skvasila
zbog mokre kore kestena.
Opraštam mu jer miriše na
Zemlju.
Prirodu.
Travu.
BIJEG!
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Ljudi uporno traže odgovore od mene,
sanjaju snove o proljeću,
pokušavaju biti srećni.
Glupani, zar ne znaju?
Nema dalje.
Ovo je kraj.
Prazan prostor
i ravna linija.
Mrtva tačka.
Crni čovjek.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Otišli su mnogi dobri,
a ostalo mnogo
izopačenih, neizdržljivo izopačenih.
Zbog njih sam stranac gdje god da odem.
Pada mrak.
Jeo sam.
Muči me glavobolja.
Legao sam u krevet.
Umirio sam se.
Počinje još jedna duga noć.
Čujem kako kapi kiše
kuckaju po prozorskom oknu.
Razmišljam o bjelini,
Praznini.
Snijegu.
Mrazu.
Nepostojanju.
A onda ponovo o Jesenjinu.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Sjećam se bakinih riječi o zimi
„Zimo gdje si zimovala?
U mladoj nevjesti,
u malom djetetu.“
Smišljam nove stihove
i završavam strofu:
U jagnjetu, mačetu, piletu,
lavčetu, pačetu,
u svemu blagom na svijetu.
U gorskom proplanku
na uranku.
u bosiljku
pupoljku.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Jovo Radović
S pjesmom „Zefir“ aplicirao je na Konkursu posvećenom pjesniku Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu, 2019.
