Proljeće. Divno godišnje doba. Ptice pjevaju, potoci žubore, trava zeleni... znate i sami kako to ide dalje.
Mnogo dosadnih i previše puta ponovljenih opisa sa jeftinim epitetima. Ali proljeće je, ipak, divno, jer njegov dolazak budi u meni osjećaje slobode i snage koje ne mogu opisati riječima, ali i zašto bih? Važno je samo ležati na travi, gledati u nebo i oblake, razmišljati o nečem lijepom, posebnom. Biti dio prirode u svoj njenoj veličini i mističnoj tišini.
Sad vas sigurno zanima ko su Mari, Huan i ja... Počeću od Mari zato što njoj dugujem zahvalnost za ovu priču. Ona je kršna Rožajka, žena od dobrih sto kilograma i skoro dva metra visine. Pravo ime joj je Madžida Mutevelić, ali znate, više je „cool” imati neki neutralni kratki nadimak. Završila je fiziku i već osam godina radi kao profesor u jednoj crnogorskoj srednjoj školi, čiji sam i ja učenik. Redovno posjećuje fitnes i radi na svom tijelu.
Huan je, kako mu ime nagovještava, obični migrantski gad koji je došao da nam zauzme radna mjesta kada završi sa školovanjem. Dolazi iz neke španske selendre za koju ni Bog nije čuo. Šklempav je i glup, ali je moj drug iz klupe od početka srednje skole. Oduvijek mi je išao na nerve i često poželim da mu iščupam uši, mada ne znam da li je loše pričati ovako o najboljem drugu. Ali ipak, dok je god to njemu iza leđa...
Nijesu ni ostali đaci imali lijepo mišljenje o njemu. Mirko je često govorio da mrzi sve Špance i da mu se gadi njihova kultura: „Izem im ja njihove koride, tortilje, Alhambru i Kip slobode”. Da, da, to je bio naš Mirkiša. Uvijek je imao za sve konstruktivnu kritiku.
I najzad dođosmo do mene. Ja sam kao što ste već mogli zaključiti, Huanov drug iz klupe i učenik Madžide Mari Mutevelić. Zovem se Blagota Bogić, izgledam kao prosječan primat, umjereno sam inteligentan i prilično opušten lik.
Obično kad sunce grane volim da nosim šešir i da tripujem da sam Rade Šerbedžija. Tako jednog dana (ne zamjerite, ali ovo, „jednog dana”, mi škraboslovi često koristimo jer se ne dešavaju zanimljive stvari svakog dana), kao što rekoh, tako ja jednog dana stavih šešir na glavu i odoh u školu. Morao sam da dostojanstveno i dosljedno pozdravim proljeće i sve njegove čari. Prvi čas mi je bila fizika kod Mari koja je došla uredno našminkana i utegnuta kao sardina u konzervi.
Zvono je bilo oglasilo početak časa. Poslije kraćeg razmišljanja odlučio sam da šešir ne skidam ni za vrijeme nastave.
Mari je išla prema kabinetu, lagano prebacujući težinu trupa sa jednog kuka na drugi. Kada je stigla na odredište, prošunjala je po svojoj torbi da pronađe ključeve sa privescima raznih životinja, metalne srcadi, plastičnog cvijeća i sa puno drugog kiča i šunda. Ušla je u kabinet dostojanstveno i otmeno.
Zapisala je čas i letimično bacila pogled na odjeljenje. Činilo joj se da nema ništa sporno, sve dok nije ugledala mene. Njene su me iskolačene oči u nevjerici posmatrale i to je bilo počelo da me pomalo uznemirava.
– Bogiću! – odbrusi Mari ljutito – Skidaj to s glave!
Poslije kraćeg ćutanja, iznenađen izrazom lica gospođice Mari, kroz mucanje rekoh:
– Ali... Ovaj, mogu li, ako nemate ništa protiv... Ovaj čas nositi šešir.
– Pa jesi li se ti, Bogiću, danas najeo bunika? Pa kako ćeš na sred časa nositi šešir?
Inače ne preferiram bunike a šešir bih nosio kao i uvijek, na glavi, mada je to u ovom trenutku bilo teško objasniti. Pokušao sam da ostanem fin i da navedem racionalne razloge zašto ne bi bilo pametno tjerati me da skinem taj šešir.
– Izvinite, profesorice, ali moram nositi šešir jer mi se kosa užasno raščupala, samo ovaj čas. Molim Vas.
– Imaš li ti češalj kući? – uporna je bila Mari.
– Imam, ali ne pomaže, previše sam čupav, a i nije samo to razlog. Oči mi se užasno crvene od trave. – Kad sam to izgovorio bio sam ponosan na sebe jer sam iznio tako jake argumenete.
Mari poče da se smije:
– HA, HA, HA, ču češalj ne pomaže, da se nije pokvario? HA, HA, HA... Šta još neću ovdje čuti? – Mari se onda zagrcnu, zakašlja i poče da viče:
– Šta si to rekao?! Od čega su ti crvene oči?! Odmah stani pred tablu!
Nijesam ništa pogrešno rekao ali Mari je urlala kao medvjedica. Huan je počeo da se smije na sav glas bacajući humoreske na moj račun. Izašao sam pred tablu i tiho rekao:
– Pa od trave, šta tu ima loše?
– Tišina! Sram te bilo! Znaju li ti roditelji za ovo?
– Za šešir? – Zbunjeno upitah. – Pa znaju, naravno, oni su mi ga i kupili.
Mari je bila vidno potresena. Svaki moj odgovor je pogoršavao situaciju. Nije više mogla da me sluša ni gleda već je gotovo vrišteći rekla:
– Sad kao ne znaš o čemu pričam. – pokušao sam nešto da kažem, ali uzalud, Mari je samo vikala tjerajući me da izađem iz kabineta. – Mrš napolje! Sad ću zvati direktora i tvoje roditelje.
Zbunjen i uvrijeđen otvorio sam vrata i glasno rekao:
– Nijesam ja kriv zato što sam alergičan na polen!
Nastao je opšti tajac. Svi su se međusobno gledali i ćutali. Na licu gospođice Mari vidio se izraz neprijatnog iznanađenja. Drhtavim i promuklim glasom reče:
– Bogiću, moj Bogiću... Vraćaj se na mjesto.
– A šešir?
– Eto ostavi taj prokleti šešir, ali samo ovaj čas i više nikad!
Srećan što se sve završilo mirno pođoh prema svojoj klupi, koračajući krupnim, ponosnim koracima. Ali, ne lezi vraže, taman kad je trebalo da se smjestim u svoju stolicu završio sam na patosu. Onaj mali pokvarenjak Huan mi je izmakao stolicu. Nastala je opšta graja. Mari gotovo u ludilu ustade i poče da galami pokazujući kažiprstom prema vratima:
– Napolje! Kupite svoje prnje i svi mrš napolje!
Svi su bez riječi ustali i izašli, radujući se što će ovaj čas provesti na suncu.
Od tada je prošlo još mnogo proljeća ali ja još nijesam shvatio šta je gospođica Mari imala protiv trave. Izgleda da baš nije umjela da uživa u magiji proljeća, zelenila, Sunca, cvijeća. Jer znate i sami: Važno je samo ležati na travi, gledati u nebo i oblake, razmišljati o nečem lijepom, posebnom. Biti dio prirode u svoj njenoj veličini i mističnoj tišini.
Jovo Radović
