Uvod - “Priča o ljubavi obično ugnjavi”
„Priča o ljubavi obično ugnjavi“ je naziv devetog studijskog albuma rok grupe Riblja čorba, koji je objavljen u septembru 1988. godine. Tim albumom Riblja čorba proslavlja deset godina postojanja, a na unutrašnjoj strani omota je napisano „Zahvaljujemo se B.Đorđeviću što je tri puta došao trezan u Studio B“. Pjesme na pomenutom albumu su bile uglavnom ljubavne prirode, bez obzira na naziv albuma. Jedna od tih pjesama nosi naziv „Avione slomiću ti krila“. Osim što je postala popularna zbog pjevljive melodije i zaraznog ritma, u pjesmi su ispjevani neprevaziđeni stihovi: ,,Teoretski ljubav lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi”. Sami ovi stihovi, naizgled lagane i jednostavne ljubavne pjesme, govore o slojevitosti ljubavi i ljubavnih osjećanja. U ovom eseju pokušaću da nikoga previše ne ugnjavim pričom o ljubavi, već da pokažem da je ljubav pokretačka snaga, koja čovjeka čini čovjekom, a mladost čini lijepom, zanosnom i ispunjenom. Potrudiću se, takođe, da u eseju pojasnim različite oblike ljubavi, način na koji mladi reaguju u odnosu na neke od tih ljubavi, kao i da argumentujem svoje stavove u vezi sa obrađivanom materijom. Genijalna civilizacija antičke Grčke nije nam uskratila znanja ni po kojem pitanju, pa ni po pitanju ljubavi od kojih će neke biti obrađene u ovom eseju. Stari Grci su ljubav dijelili na:
- Eros, odnosno strastvenu ljubav, koja bi danas bila najsličnije predstavljena romantičnoj ljubavi ispunjenoj strastima;
- Filiju, odnosno ljubav prema prijatelju i prijateljstvu;
- Agape, odnosno duhovnu ljubav, ljubav prema bližnjem, prirodi, Bogu;
- Ludus, odnosno shvatanje ljubavi kao zabave, igre, fokus je na zabavi bez obaveza. Čini se da ova ljubav, nažalost, poprilično karakteriše težnje današnjih generacija mladih;
- Pragma, kako sama riječ kaže, je vrsta praktične ljubavi zasnovane na razumu, dužnostima i dugoročnim interesima. (De Krešenco, 2009: 112)
Objasnićemo ulogu porodice i razvoja ljubavi unutar porodice kao ključnu pretpostavku zdravog razvoja svakog čovjeka.
Obratiću pažnju i na religijsku ljubav iz razloga što sam istraživanjem i svakodnevnim iskustvima došao do zaključka da su mladi skloni razvoju najdubljih, pa čak i najradiklanijih osjećanja. Osvrnuću se na činjenicu da je i sama religija slična ljubavi, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što su i ljubav i religija najčešće slijepe, a sumnja u njih izaziva psihički i emotivni razdor.
Gdje je nestao nedjeljni ručak?
Ljubav je veoma bitan društveni fenomen, čiji su pojedini oblici karakteristični samo za ljudska bića. Kako je evoluiralo društvo, tako je evoluirala i ljubav. Ljudi su, zapravo, kroz vjekove, humanizovali svoj instinkt za razmnožavanjem, stvarajući kult različitih emocija, obuhvaćenih jednim pojmom i fenomenom – ljubavlju. Zahvaljujući tim različitim stanjima jake emotivne naklonosti prema nekome ili nečemu, ljudi se međusobno zbližavaju stvarajući čvrste zajednice. Jedna takva zajednica koja nastaje i opstaje zahvaljujući različitim vrstama ljubavi je porodica, koja je ključna za razvoj ličnosti, naročito kroz djetinjstvo i u doba adolescencije. Ljubav se osjeća bićem, ali se isto tako i gleda i oponaša. Ne kaže se uzalud da je porodica ključna ćelija društva, jer u zdravoj porodici čovjek nauči šta je ljubav, šta je osjećaj zajedništva, topline, solidarnosti, empatije, koje on manifestuje u odnosu na druge ljude iz svog okruženja. A kada u djetinjstvu naučimo šta je to ljubav kao uopšteni fenomen, onda u mladosti počinjemo da otkrivamo i razlikujemo sve oblike ljubavi koji postoje. Danas, kada su ljudi prinuđeni, zbog raznih životnih okolnosti, da finansijski i materijalno obezbijede svoje porodice i otpočnu trku za preživljavanjem, zaboravljaju značaj i dragocjenost trenutaka provedenih zajedno sa najbližima. Zaboravljaju da ti trenuci predstavljaju naša najljepša sjećanja iz djetinjstva koja su snažno uticala na formiranje naše ličnosti. Moji, ali i većina drugih roditelja, praktično su bačeni u surovi vrtlog koji nameće potrošačko društvo, a koji podrazumijeva ustaljenu praksu kuća-posao i obratno. Uočavam koliko smo željni razgovora sa svojim roditeljima, druženja, igre i njihovog prisustva u kući. „Od roditelja i djece očekuje se da traže zadovoljstvo i sreću u krugu porodice.“ (Kuvačić, 2004: 74) Poglavlje se zove „Gdje je nestao nedjeljni ručak” kao banalan primjer gubljenja istinskih porodičnih vrijednosti. Dugo vremena je nedjeljni ručak bio tradicija kod nas, kada bi se cijela porodica okupljala. To je bila odlična prilika za opštu socijalizaciju njenih članova, jačanje povjerenja i međusobne ljubavi, kao i sumiranje utisaka iz cijele protekle nedjelje. Danas ne možemo ni da zamislimo takvu situaciju, jer radno vrijeme nema tačno određenih granica, niti je nedjelja obavezno slobodan dan. Zapitajmo se, da li to sve vrijedi porodične ljubavi? Šta smo dobili žurbom, trkom? Dobili smo porodice koje će funkcionisati kao fabrike koje proizvode niz mladih individualaca, egoista, melanholika, nasilnika, osoba sklonih porocima, izgubljenih u svijetu gdje nijesu mogli da pronađu sebe ili da dobiju šačicu ljubavi od svoje porodice. Oni su i mogli, ali je falilo vremena u trci za preživljavanjem. Iza tih mladih ljudi se krije beznađe sa turobnim uspomenama na djetinjstvo bez mnogo razgovora, veselja i topline, koje ničim nijesu zaslužili. Najveći strah mi je da ću se i ja naći u ulozi takvih roditelja, i, kako više odrastam, shvatam da me takva ili slična situacija ne može mimoići ili da ću je teško moći izbjeći. Ipak, hoću da vjerujem da će se do tada nešto promijeniti, da će djeca moje generacije pamtiti nedjeljni ručak i toplinu kojom on zrači, kao i da ćemo se iščupati iz tog vrtloga. Jer na kraju, šta nam ostaje ako ne porodica i ljubav?
Religija, ljubav, mladi
Hesiod, antički grčki pjesnik, kaže: „Ljubav je najstarije božanstvo, duša i tvorac svijeta.“
Ljubav prema religiji možemo svrstati u već pomenutu kategoriju „agape“. U patrijarhalnim i konzervativnim porodicama i društvima šansa da mladi postanu religiozni je u značajnoj mjeri veća. Često se tim mladim ljudima religija interpretira kao sudbina, a ne kao slobodan izbor. Proučavajući istoriju ljudskog društva, može se primijetiti da je religija na razne načine uticala na mlade ljude, poput ljubavi. Religija, poput ljubavi, traži da se cijelom svojom dušom priklonimo nekom drugom biću, ili božanstvu. Za ljubav treba nevinosti, koliko i za religiju. Samo slijepe oči ljubavi nađu najveće puteve sudbine, kao što se samo zatvorenih očiju vidi lice Božje u svojoj čistoti i veličini. (Dučić, 1996: 320) Ko nije religiozan, ne može biti ni istinski zaljubljen. Zato je danas veliki broj mladih u potrazi za ljubavlju, jer zapravo ne razumiju njenu suštinu. I religija i ljubav traže cijelog čovjeka. Kriza religiozne socijalizacije uslovljena je još na nivou porodice. Kada nema ljubavi i podučavanja u porodici, onda je mala mogućnost zdravog shvatanja religije i duhovnosti. Zašto je danas prisutan veliki broj religiozno-ekstremističkih grupa? Upravo iz razloga što zbog nedostatka duhovnosti i istinskog shvatanja ljubavi koji se gradi u porodici, mladi čovjek biva zaveden pogrešnim predstavama ljubavi, u ovom slučaju prema nekom božanstvu ili duhovnoj tvari. Dalje, postavlja se pitanje kako mlade osloboditi religijskih predrasuda. Religija nas uči da je Bog jedan, a proroci različiti. I umjesto poštovanja različitosti, mladi često znaju da mrze one koji su drugačiji od njih, naročito po pitanju religijske pripadnosti. U redovima brojnih terorističkih organizacija širom svijeta, osnovanih na temelju pojedinih religijskih ubjeđenja, nalazi se veliki broj mladih ljudi koji slijepo vjeruju u sve što su čuli od propovijednika tih organizacija. Dok su još u potrazi za svojim identitetom, mladi ponekad krenu pogrešnim stazama. Srce mladog čovjeka nije iskvareno, njegov um nije mudar, a grupa obučenih fanatika to itekako iskorišćava. Ako još u ranom djetinjstvu, odnosno u porodici naučiš šta znači ljubav i naučiš da zračiš ljubav, onda si bolji čovjek, skloniji da praštaš, humaniji, saosjećajniji i shvataš da je suština religije i duhovnih učenja, i svih svetih knjiga upravo u tim vrijednostima. Međutim, plašim se da se danas te vrijednosti gube, jer su mladi bombardovani rijaliti programima, pogrešnim vrijednostima i poluistinitim informacijama što ih odvlači od suštine da pronađu duhovnost, a samim tim i ljubav. A bez duhovnosti, koja se rađa i razvija još u porodičnom miljeu, teško je postaviti temelje za razvoj bilo koje druge vrste prave ljubavi. Svete knjige nas uče da je svaki čovjek na gubitku ako nema ljubavi i ne zna šta je ljubav. Kud će bolja poruka nego misao iz Novog zavjeta: „Ljubav dugo trpi, milokrvna je, ljubav ne zavidi, ljubav ne veliča, ne nadima se. Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikad ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati.“
Zaključak – Ljubav i njena budućnost
Sistem i kodeksi vrijednosti značajno su se promijenili u posljednje dvije decenije, i u konstantnom su procesu promjena. Da li su dobri ili loši, o tome će suditi neka nova pokoljenja. Međutim, gledajući kroz prizmu jedne male kapi u moru, čini mi se da smo zapljusnuti talasom medijskih programa koji nam ne nude ljubav, već pornografiju. Kič i šund koji nam se konstantno nude traže i formiraju kič čovjeka i šund čovjeka. Da li da nam zvijezde rijaliti programa budu veći autoriteti od profesora, književnika, umjetnika i drugih uglednih i časnih ljudi? Moderno kapitalističko društvo nad kojim ima monopol oligarhija globalizovanog finansijskog kapitala povlači za sobom sve u svoju prljavu kaljugu. Kako se sve to odrazilo na današnje viđenje ljubavi u očima mladih možemo vidjeti svakodnevno, kroz muziku, film, književnost. Današnje društvo i društveni tokovi stvaraju vojsku egoista, kamenih srca, koji su prinuđeni da budu uskraćeni za emocije kako bi se bolje snašli i preživjeli u ovom svijetu, u kojem se sreća pokušava pronaći u novcu. Ljubav i egoizam ne mogu zajedno, jer ljubav je dobro, a egoizam zlo. Čovječanstva nema bez ljubavi, kao što bez ljubavi nema ni života. Život gubi smisao, jer je ljubav krik protiv praznine života. Mladi bi izgubili svoj pečat, a to je pečat ljubavi. Izgubili bi svoju himnu, a to je himna ljubavi. Izgubili bi svoju religiju, jer jedina religija mladih može biti ljubav. Izgubili bi sebe, jer mladi i ljubav latice su jednog cvijeta. Budući da svako ljudsko biće posjeduje sposobnost da voli, iako je ostvarenje ljubavi jedno od najtežih dostignuća, hoću da vjerujem da će ljudi spoznati da jedino ljubav i zajedništvo ruše predrasude, mržnju i vraćaju vrijednost svim vrijednostima. Ne mora se to božansko i jedinstveno osjećanje u budućnosti zvati ljubav, ali će sigurno postojati. Postojaće dok postoje mladi, jer mladi žive da bi ljubili. Da, ja vjerujem čvrsto u to kao i u činjenicu da je voda mokra, vjerujem u ime svih onih koji su u ovom trenutku mladi, koji su bili mladi, koji će tek postati mladi. Vjerujem u ime svih onih koji sad ljube, koji su ljubili i koji će tek ljubiti.
Jovo Radović
Literatura:
- Daničić, Đ, Stefanović Karadžić, V. (1987), Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Beograd: Britansko i inostrano biblijsko društvo.
- De Krešenco, L. (2009), Istorija grčke filozofije, Novi Sad: Adresa.
- dr Đorđević, D. (1996), Sociologija forever, Niš: Učenička zadruga Gimnazija “Svetozar Marković”.
- Dučić, J. (1996), Blago cara Radovana/Jutra sa Leutara, Prozaik.
- Haralambos, M. (1980), Uvod u sociologiju, Zagreb: Globus.
- Korkut, B. (2011), Kur’an, El-Kelimeh.
- Kuvačić, I. (2004), Uvod u sociologiju, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
- Puljo, J. (1994), Biseri mudrosti, Beograd: Hobisport.
Internet izvori:
Aleksić, M, Pantelić V. (2017), “Priča o ljubavi obično ugnjavi”, pristup 7.3.2019.
Tekstovi, pristup 7.3.2019.
Ovaj rad je nagrađen trećim mjestom na petom državnom takmičenju iz sociologije, održanom 2019.
