Budim se kao što se nikad budila nisam
Sa vriskom sjećanja,
sa slikom vijećanja sa starog suđenja
što mi život predstavlja.
Mislila sam odnijeće
Sve to vjetar podnijeće
Ali moja stradanja, navike i padanja
Izviru noćas kroz sjećanja.
A tako sam mnogo mogla reći
Sa bujicom znojavih, krvavih riječi.
Nezasita zima i umorna ljeta
Znaju šta ovo biće čeka…
Krunu za spas, sa neba glas
A Bože gdje si ti?
Nisu te iz ovog srca odnijeli
Nisu te mogli od mene oteti
A znaju sluge šta mogu podnijeti
Voljeti život, o, tako ga voljeti.
Dragana Đokić
